Barrique
Već u Rimsko doba vino i drvo počinju svoju bračnu vezu koja traje sve do dan danas ali tijekom vremena mijenja svoj karakter. U početku su drvene bačve isključivo služile za čuvanje , odnosno transportiranje vina, da bi vremenom postalo nezaobilazno u proizvodnji i odgajanju vina. Spoznaja da vrhunska vina mogu poboljšati kakvoću sazrijevanjem u hrastovim bačvicama je novijeg datuma.
Široka primjena malih hrastovih bačvica u proizvodnji vina je počela pedesetih godina prošlog stoljeća da bi doživjela pravu revoluciju pojavom američkog vinskog novinara Roberta Parkera, velikog pobornika aroma koje hrast daje vinu. Dok je bačve služile kao posude za vrenje odnosno čuvanje i transport vina , za njih se je upotrebljavalo drvo ne samo od hrasta , nego i od duda, trešnje i kestena. Prije pojave betona, drvene posude to jest velike otvorene bačve , bile su jedini alat, koje su služio kao posude u kojima se je vršila fermentacija vina. Ovaj način pravljenja vina se je u pojedinim vinskim regijama svijeta zadržao sve do današnjih dana, npr. neka od vina Barolo u talijanskoj pokrajini Pijemonte . Treba napomenuti da je , pozitivan utjecaj hrasta u proizvodnji vina u pojedinim vinskim regijama svijeta kao što su Bourgogne i Bordeaux, već jako dugo poznat i korišten. Sredinom prošlog stoljeća vinari iz novog svijeta posjećuju Bordeaux u francuskoj i otkrivaju hrast kao suplement u izradi vrhunskih vina. Tako je legendarni australac Max Schubert tvorac još legendarnijeg vina, Penfolds’ Grange , nakon svoje posjete 1950 godine Bordeaux, 1951 godine napravio prvi Grange i tom prilikom koristio barriqe. Njegov put slijede i drugi vinari pa hrast dolazi u žižu vinskih zbivanja širom svijeta. Danas se u vinarstvu koriste dvije vrste hrast i to američki i europski hrast. Europski hrast raste prvenstveno u Francuskoj, Njemačkoj, Portugalu i na Balkanu dok američki dolazi iz istočnog dijela SAD. Od europskih hrastova na prvo mjesto dolazi francuski a, potom slijede naš slavonski hrast te portugalski da bi u posljednje vrijem na popularnost dobio hrast iz Baltika. Francuski hrast je primjenom najpopularniji i najraširenij , kako u Francuskoj tako i Italiji, Njemačkoj i Americi, dok je američki jako popularan u Španjolskoji to pogotovo u vinskoj pokrajini Rioja te Australiji , gdje daje jako dobre rezultate u kombinaciji sa tamo popularnom sortom Shiraz. Naš slavonski hrast je jako raširen u Italiji a posebice u tradicionalnim Barolo i Brunello vinima,te naravno kod nas. Bačve koje se danas koriste u proizvodnji vina, proizvode se, glede njihove zapremine, u nekoliko različitih izvedbi. U Bordeaux je popularan barrige sa zapreminom od 225 litara što odgovara količini od 300 baca zapremine 75 cl. U burgundiji se koristi bačvica zvana piece , zapremine 228 litara dok u Australiji biva korištena bačva zvana hogshead sa zapreminom od 300 litara. Najkvalitetnije bačve dolaze iz Francuske i njihove se duge prave od hrastova koji se suše na zraku 3 do 4 godine. Prilikom izrade duga koristi se tehnika cijepanja a ne piljenja te se one pri savijanja zagrijavaju na otvorenoj vatri a ne na pari. Upravo im ova tehnika daje poseban karakter koji se u okusu vina prepoznaje. Ovo paljenje, stručno zvano, tostiranje , se razlikuje glede vremena koje se koristi za zagrijavanje odnosno paljenje unutrašnje strane duga. Tostiranje se dijeli u tri kategorije i to lagano, manje od 10 minuta, srednje 10 do 15 minuta i visoko tostiranje više od 15 minuta. Različite kategorije tostiranja daju različite arome, npr. srednje tostiranje daje arome tosta i vanilije dok visoko tostiranje oslobađa arome dima i začina. Superiorna kvaliteta francuskog hrasta se očitava u finoći njegovih pora koje jako polagano propuštaju zrak i omagućuju vinu da ravnomjerno i polagano diše. Upravo se u ovome i krije tajna djelovanja hrasta u njegovanju i stvaranju vrhunskog vina. Funkcija koju hrastova bačva prvenstveno ima je omogućiti vinu polagani kontakt sa kisikom i time mu pospješiti sazrijevanje , što se kasnije očituje u finoćama aroma koje vino posjeduje. Pored ovoga, ispitivanja su pokazala da se pored već spomenutih aroma i jedan dio njegovih tanina otapa u vinu,što također ima utjecaj na kakvoću i kompleksnost vina. Upotreba hrastovih bačvica u proizvodnji vina je najzastupljenija u zemljama novog svijeta i to upravo zbog toga što oni uglavnom koriste sorte koje su jako podobne za to. Iako neki vinari misle da vino od svake sorte može ići u hrastovu bačvicu, praksa je pokazala da su samo određene sorte podobne za oplemenjivanje hrastom i to prvenstveno Cabernet Sauvignon, Merlot, Syrah, Pinot Noir, Merlot i Chardonnay. Pa kako su ovo i najzastuplenije sorte u novom svijetu, za očekivati je da će upotreba hrasta tamo biti i najveća. Pored već spomenutog stupnja tostiranja jako važno za oslobađanje aroma u vinu je i veličina te starost bačvica. Barrique od 225 litara se je pokazao kao idealna veličina dok se najviše aroma oslobodi prve godine te ih nakon 4 godine nestaje. Također je veoma važno koliko vremena vino provodi u bačvi a, ono varira od 3 mjeseca do dvije godine. Praksa je pokazala da vino profitira odležavanjem u bačvici ali je ista pokazala da im ono može više škoditi nego koristit. Upotreba barrique je trenutno jako popularna i moderna međutim ne smije se skinuti sa uma da njegova funkcija nije ništa drugo nego što je funkcija začina prilikom pripremanja hrane. Previše soli pokvari i najbolje mesa dok slabom mesu ni sol neće pomoći. Isto vrijedi i za barrique. Zato bih vam na kraju htio skrenuti pažnju da se ne zaljećete i slijepo kupujete vina zato što na etiketi stoji bqrriqe, jer se ne radi o tome da pijemo hrast nego da pijemo vino. Osobno sam se puno puta razočara jer sam u boci našao bqrriqe a, ne vino, pa glede toga još jedan puta oprez kada na etiketi stoji bqrriqe.
Tako pisah 2003 godine, da bih danas sa zadovoljstvom morao konstatirati da je tehnika upotrebe hrasta odlično savladana od velike većine vinara koji danas u Hrvatskoj koriste bačve u proizvodnji vina. Također je i proizvodnja bačava u Hrvatskoj doživjela pravu renesansu. Naime, danas se u Hrvatskoj mogu kupiti jako dobre bače od domaćih proizvođača i od njih pi posebno istaknuo bačvariju TOFRADO iz Pleternice. Oni su posljednjih godina napravili jako dobre , kako male tako i velike bačve od domaćeg hrasta koje daju izvanredne rezultate. Osobno radim sa njima i mogu reći da se jako dobro slažu sa Plavcem malim , ali i sa Merlotom, Cabernet Saquvignonom. Danas za razliku od prije desetak godina sve se manje na etiketama ozbiljnih vinara pojavljuje ime barrique. Naime , onima koji prave dobra vina je odavno poznato da je to jako teško napraviti bez upotrebe hrastovih bačvica, a to isto znaju i iskusni vinopije. Pohvalno je navesti da veliki broj vinara danas navodi na etiketi na poleđini vrijeme koliko je dugo vino bilu u bačvi, što je puno bolje nego staviti na etiketu barriq.
petak, 18. lipnja 2010.
petak, 11. lipnja 2010.
Terroir
Sve dok su se u Europi pila samo europska vina u krugovima poznavalaca vina pojam terroir bio je svakodnevno prisutan. Međutim pojavom vina iz novog svijeta ovaj pojam gubi važnost,u odnosu na sortu grožđa, kao nosioca prepoznatljivosti i tipičnosti vina. Međutim, kako je sve prolazno i trendovima podležno, tako je i terroir, nakon desetljeća vladavine konfekcijskih vina, koja je uvjetovala buđenjem svijesti istinskog poznavaoca vina koji je ponovno krenuo u potragu za tipičnim i u sivoj masi prepoznatljivim vinom, polako ali sigurno opet došao na mjesto koje je mu je oduvijek pripadalo .
Podrijetlo riječi terroir je francuski jezika i ima jako puno značenja a, najprikladnije glede vinogradarstva i vinarstva je slijedeće : određeni komad zemlje koji se, svojim sastavom u kombinaciji sa mikroklimatskim uvjetima, lokalnim divljim kvascima i pomno izabranim sortama zajedno, odražava u vinu te mu daje prepoznatljiv , osebujan i iskjučivo i samo za taj položaj karakterističan okus. Vinari novog svijeta su dugo vremena prigovarali francuzima da bez prava naglašavaju terroir te da se sakrivaju iza njega samo zato da bi komercijalno iskoristili tradiciju višestoljetne proizvodnje vina. Novi svijet svoje adute polaže na tehnologiju proizvodnje vina te omalovaža i negira u Europi ukorjenjeni tradicionalizam. Mehanizacija i automatizacija procesa u novom svijet polako ali sigurno pobjeđuje tradicionalni pristup vinogradarstvu i vinarstvu. Tehnologija novog svijeta u prvom trenutku je imala pozitivan utjecaj na kvalitetu vina. Upotreba moderne tehnologije u produkcije vina uvjetovala je poboljšanjem kakvoće stolnih i kvalitetnih vina ali je isto tako uništila tipičnost i prepoznatljivost koja je oduvijek krasila europska vina. Vinski giganti poput američkog Gallo sa godišnjom proizvodnjom između 700 i 800 miliona boca vina, svoje carstvo gradi na sortama i svom imenu kao nosiocima prepoznatljivosti i kakvoće vina. Ostali veliki globalni igrači ulažu novac i tehnologiju širom svijeta i proizvode vina koja se prodaju pod imenom kuće kao zaštitnim znakom kakvoće i prepoznatljivosti. Vino se globalizira i moglo bi se reći rađa se Coca Cola vino. Chardonnay, Cabernet Sauvignon ili Merlot od jednog proizvođača prepoznatljiv je bez obzira odakle on dolazi. Tehnologija je definitivno zavladala i pobijedila prirodu. Za razliku od europe koja puno pažnje poklanja svojim vinskim zakonima, koji moglo bi se reći, više zabranjuju nego dopuštaju, novi svijet slobodno radi na modernom i na naučnoj bazi oslonjenom vinogradarstvu i vinarstvu. Slobode koji oni posjeduju glede izbora sorte koja se može saditi je u usporedbi sa Europom neograničena. Vinogradi se mogu slobodno irigirati, u vinarijama unolozi dobivaju gotovo neograničenu slobodu glede dokiseljavanja i došećerivanj vina. Grožđe dobiveno na različitim pozicijama se koristiti za kreiranja krajnjeg proizvoda. U boci vina na kojoj, na primjer, stoji Chardonaay Sonoma County jedino što je sigurn jest da minimalno 75% grožđa koje se koristi za to vino mora biti uzgojeno u toj regiji. Za razliku, oznaka AOC Margeaux, nam govori da vino dolazi iz samo ove općine u Bordeauxu te da mu je prihod po hektaru ograničen, nije dozvoljeno doslađivanje niti dokiseljavanje te da mora imati zakonom ograničeni sadržaj alkohola , za napomenuti samo dio apelacijom određenih propisa. Sloboda koju uživaju vinari i vinogradari novog svijeta im je jako pomogla u početku međutim danas, kada u svijetu opada prodaja stolnih i kvalitetnih vina ,a raste prodaja vrhunskih vina, više ne ide na ruku već im počinje smetati. U šumi konfekcijskih vina od stabala se više ni šuma ne vidi. Zasićenost tržišta monotonim i neuzbudljivim vinima tjera vinare ka povratku izvornost i prirodi. Vino je oduvijek bilo proizvod prirode i tim , bilo stalno pod njenim utjecajem. Europa a posebice Bordeaux stoljećima vodi računa o godinama i berbama koje one donose. Upravo ta suradnja vinara i prirode se je očitavala i još uvijek očitava u legendarnim berbama iz pojedinih godina koje služe kao zaštitni znaci vinara, regije ili zemlje iz koje vino dolazi. Upravo ovom interakcijom prirode i loze se može opravdati naglašenost prisustva terroira kao zaštitnog znaka vina. Ukoliko se vinogradarstvo i vinarstvo svede isključivo na znanstveno tehnološki princip, onda se grožđe može proizvoditi i u stakleniku , što bi omogućilo da se kompjuterski lozi da ono najpotrebnije i najoptimalnije što joj treba za perfektan rast i perfektan grozd. Međutim, dogodilo bi se isto što se je dogodilo sa Nizozemskim rajčicama,sve bi bile lijepo i perfektno izgledale ali bi bile neukusne. Upravo nas ovo upućuje da treba svu pažnje posvetiti održavanju, očuvanju i istraživanju novih položaja koji svojom specifičnošću opravdavaju ime terroir. Da je ovo ispravan pristup pokazuje i zaokret koji se je dogodio u vinskim zemljama novog svijeta koje su shvatile da ako želi napraviti vrhunsko vino, ono mora biti produkt terroira. Poznati Američki vinar Toma Eddya govori “ukoliko želite napraviti vino od 100 bodova onda vam vinograd mora dati 80, vinar 10 i uvjeti u vinarija 10 bodova”. Drugim riječima terroir je osnova svega. Ako ovo prevedemo na stanje u Hrvatskoj brzo dolazimo do zaključka da terroir stoji na dohvat ruke te da, čast izuzetcima, nije dovoljno iskorišten. Ako pogledamo potencijal hrvatskih vinograda, odmah nam u oči upadaju slijedeći terroiri, koje su već prepoznati kako od nekolicine naših vrhunskih vinara tako i od svjetski priznatih vinskih novinara. Kutjevo se nameće Hrnjevcem Ivana Enjingija. U dalmaciji Vinoplod položajima Bucavac, Kremik, Strana, Trovrh i Jasenovik. Na Hvaru Plenković korist terroir Svete Nedjelje i godinama proizvodi vina konstantne kakvoće i prepoznatljivosti dok vinarija u Svirču koristi terroir Ivana Dolca. Na pelješcu uz već legendarne Dingač i Postup Frano Miloš sa svojim terroirm Cmijeve glavice koja se prepoznaje u njegovom Stagnumu polako ali sigurno stvara kultno vino .
Na kraju se sam po sebi nameće zaključak da Hrvatska posjeduje dovoljno specifičnih terroira koje bi svjetski ljubitelji dobrog vina rado željeli upoznati i u njima uživati.
Posljednjih nekoliko godina i hrvatska vinska scena je shvatili ulogu terroira i sve više na njemu radi. Sve češće se na etiketama vina nalaze imena pozicija sa kojih ona dolaze. Spomenut ću samo par vinara koji to sustavno danas rade, baković, Kozlović, Degrassi i Krauthaker, navode na etiketama svojih vina položaje gdje se vinogradi nalaze. Također se vide i velike razlike u pojedinim vinima od iste sorte koja dolaze sa različitih položaja. Podosta zapostavljena vina od graševine iz Beljskog kraja su pokazala da je taj terroir puno drugačiji od Kutjevačkog, Plavac i Malvasija iz Konavala su puno različiti od svojih imenjaka iz Dalmacije i Istre itd. Dakle može se zaključiti da su vinari počeli puno više vremena provoditi u vinogradima i da su shvatili da je u vinogradu baza gdje se stvara veliko vino.
Sve dok su se u Europi pila samo europska vina u krugovima poznavalaca vina pojam terroir bio je svakodnevno prisutan. Međutim pojavom vina iz novog svijeta ovaj pojam gubi važnost,u odnosu na sortu grožđa, kao nosioca prepoznatljivosti i tipičnosti vina. Međutim, kako je sve prolazno i trendovima podležno, tako je i terroir, nakon desetljeća vladavine konfekcijskih vina, koja je uvjetovala buđenjem svijesti istinskog poznavaoca vina koji je ponovno krenuo u potragu za tipičnim i u sivoj masi prepoznatljivim vinom, polako ali sigurno opet došao na mjesto koje je mu je oduvijek pripadalo .
Podrijetlo riječi terroir je francuski jezika i ima jako puno značenja a, najprikladnije glede vinogradarstva i vinarstva je slijedeće : određeni komad zemlje koji se, svojim sastavom u kombinaciji sa mikroklimatskim uvjetima, lokalnim divljim kvascima i pomno izabranim sortama zajedno, odražava u vinu te mu daje prepoznatljiv , osebujan i iskjučivo i samo za taj položaj karakterističan okus. Vinari novog svijeta su dugo vremena prigovarali francuzima da bez prava naglašavaju terroir te da se sakrivaju iza njega samo zato da bi komercijalno iskoristili tradiciju višestoljetne proizvodnje vina. Novi svijet svoje adute polaže na tehnologiju proizvodnje vina te omalovaža i negira u Europi ukorjenjeni tradicionalizam. Mehanizacija i automatizacija procesa u novom svijet polako ali sigurno pobjeđuje tradicionalni pristup vinogradarstvu i vinarstvu. Tehnologija novog svijeta u prvom trenutku je imala pozitivan utjecaj na kvalitetu vina. Upotreba moderne tehnologije u produkcije vina uvjetovala je poboljšanjem kakvoće stolnih i kvalitetnih vina ali je isto tako uništila tipičnost i prepoznatljivost koja je oduvijek krasila europska vina. Vinski giganti poput američkog Gallo sa godišnjom proizvodnjom između 700 i 800 miliona boca vina, svoje carstvo gradi na sortama i svom imenu kao nosiocima prepoznatljivosti i kakvoće vina. Ostali veliki globalni igrači ulažu novac i tehnologiju širom svijeta i proizvode vina koja se prodaju pod imenom kuće kao zaštitnim znakom kakvoće i prepoznatljivosti. Vino se globalizira i moglo bi se reći rađa se Coca Cola vino. Chardonnay, Cabernet Sauvignon ili Merlot od jednog proizvođača prepoznatljiv je bez obzira odakle on dolazi. Tehnologija je definitivno zavladala i pobijedila prirodu. Za razliku od europe koja puno pažnje poklanja svojim vinskim zakonima, koji moglo bi se reći, više zabranjuju nego dopuštaju, novi svijet slobodno radi na modernom i na naučnoj bazi oslonjenom vinogradarstvu i vinarstvu. Slobode koji oni posjeduju glede izbora sorte koja se može saditi je u usporedbi sa Europom neograničena. Vinogradi se mogu slobodno irigirati, u vinarijama unolozi dobivaju gotovo neograničenu slobodu glede dokiseljavanja i došećerivanj vina. Grožđe dobiveno na različitim pozicijama se koristiti za kreiranja krajnjeg proizvoda. U boci vina na kojoj, na primjer, stoji Chardonaay Sonoma County jedino što je sigurn jest da minimalno 75% grožđa koje se koristi za to vino mora biti uzgojeno u toj regiji. Za razliku, oznaka AOC Margeaux, nam govori da vino dolazi iz samo ove općine u Bordeauxu te da mu je prihod po hektaru ograničen, nije dozvoljeno doslađivanje niti dokiseljavanje te da mora imati zakonom ograničeni sadržaj alkohola , za napomenuti samo dio apelacijom određenih propisa. Sloboda koju uživaju vinari i vinogradari novog svijeta im je jako pomogla u početku međutim danas, kada u svijetu opada prodaja stolnih i kvalitetnih vina ,a raste prodaja vrhunskih vina, više ne ide na ruku već im počinje smetati. U šumi konfekcijskih vina od stabala se više ni šuma ne vidi. Zasićenost tržišta monotonim i neuzbudljivim vinima tjera vinare ka povratku izvornost i prirodi. Vino je oduvijek bilo proizvod prirode i tim , bilo stalno pod njenim utjecajem. Europa a posebice Bordeaux stoljećima vodi računa o godinama i berbama koje one donose. Upravo ta suradnja vinara i prirode se je očitavala i još uvijek očitava u legendarnim berbama iz pojedinih godina koje služe kao zaštitni znaci vinara, regije ili zemlje iz koje vino dolazi. Upravo ovom interakcijom prirode i loze se može opravdati naglašenost prisustva terroira kao zaštitnog znaka vina. Ukoliko se vinogradarstvo i vinarstvo svede isključivo na znanstveno tehnološki princip, onda se grožđe može proizvoditi i u stakleniku , što bi omogućilo da se kompjuterski lozi da ono najpotrebnije i najoptimalnije što joj treba za perfektan rast i perfektan grozd. Međutim, dogodilo bi se isto što se je dogodilo sa Nizozemskim rajčicama,sve bi bile lijepo i perfektno izgledale ali bi bile neukusne. Upravo nas ovo upućuje da treba svu pažnje posvetiti održavanju, očuvanju i istraživanju novih položaja koji svojom specifičnošću opravdavaju ime terroir. Da je ovo ispravan pristup pokazuje i zaokret koji se je dogodio u vinskim zemljama novog svijeta koje su shvatile da ako želi napraviti vrhunsko vino, ono mora biti produkt terroira. Poznati Američki vinar Toma Eddya govori “ukoliko želite napraviti vino od 100 bodova onda vam vinograd mora dati 80, vinar 10 i uvjeti u vinarija 10 bodova”. Drugim riječima terroir je osnova svega. Ako ovo prevedemo na stanje u Hrvatskoj brzo dolazimo do zaključka da terroir stoji na dohvat ruke te da, čast izuzetcima, nije dovoljno iskorišten. Ako pogledamo potencijal hrvatskih vinograda, odmah nam u oči upadaju slijedeći terroiri, koje su već prepoznati kako od nekolicine naših vrhunskih vinara tako i od svjetski priznatih vinskih novinara. Kutjevo se nameće Hrnjevcem Ivana Enjingija. U dalmaciji Vinoplod položajima Bucavac, Kremik, Strana, Trovrh i Jasenovik. Na Hvaru Plenković korist terroir Svete Nedjelje i godinama proizvodi vina konstantne kakvoće i prepoznatljivosti dok vinarija u Svirču koristi terroir Ivana Dolca. Na pelješcu uz već legendarne Dingač i Postup Frano Miloš sa svojim terroirm Cmijeve glavice koja se prepoznaje u njegovom Stagnumu polako ali sigurno stvara kultno vino .
Na kraju se sam po sebi nameće zaključak da Hrvatska posjeduje dovoljno specifičnih terroira koje bi svjetski ljubitelji dobrog vina rado željeli upoznati i u njima uživati.
Posljednjih nekoliko godina i hrvatska vinska scena je shvatili ulogu terroira i sve više na njemu radi. Sve češće se na etiketama vina nalaze imena pozicija sa kojih ona dolaze. Spomenut ću samo par vinara koji to sustavno danas rade, baković, Kozlović, Degrassi i Krauthaker, navode na etiketama svojih vina položaje gdje se vinogradi nalaze. Također se vide i velike razlike u pojedinim vinima od iste sorte koja dolaze sa različitih položaja. Podosta zapostavljena vina od graševine iz Beljskog kraja su pokazala da je taj terroir puno drugačiji od Kutjevačkog, Plavac i Malvasija iz Konavala su puno različiti od svojih imenjaka iz Dalmacije i Istre itd. Dakle može se zaključiti da su vinari počeli puno više vremena provoditi u vinogradima i da su shvatili da je u vinogradu baza gdje se stvara veliko vino.
srijeda, 9. lipnja 2010.
Autohtone sorte jokeri u globalnoj vinskoj igri
Klasična vinogorja svijeta već od samog svog početka djelovanja su, radila i još uvijek rade na promociji svojih autohtonih sorti kao garancije kakvoće i osebujnosti svojih vina.
Svima nam je dobro poznato da Bordeaux svoju reputaciju i uspjeh bazira prvenstveno na Cabernet Sovignonu i Merlotu dok Pomerol i Saint Emilion svoje ima grade na Cabernet Francu i Merlotu. Bourgogen se širom cijelog svijeta pročulo zahvaljujući bijelom Chardonnayu i crvenom Pinot Noiru, dok je dolina rijeke Rhone svoj uspjeh bazirala na crvenom Syrahu i bijelom Viogniru. Italija počevši sa sjevera prema jugu gradi svoju reputaciju na Nebbiolu u Pijemontu i Sangiovesu u Toskani za nabrojiti samo neke od najvažnijih vinogorja i sorata. Njemačka stječe priznanja već stoljećima na račun Rieslinga dok Španjolska sebe kiti uspjesima Tempranilla u Rioji i Palomina u Xerezu kao okosnicama svoje vinske kulture. Dakle već od samog početka modernog vinarstva u Europi ono se je baziralo na dobro prokušanom modelu kombinacije vinogorje i sorti koji su se kao najbolje pokazale u njima. Vremenom sorte polako prelaze u drugi plan dok na prvo mjesto dolaze vinogorja i proizvođači. Najbolji primjer toga su klasifikacija chateau u Bordeaux te geografska klasifikacija vinogorja u Bourgogne. Ovo je uvjetovalo tima da se više nije govorilo o sortama već o vinarima. Zvučna francuska imena kao što seu Chateau Latour, Chateau Margeaux, Chateau Mouton- Rothschild ,Chateau Yquem, Chateau Petrus i Le Pin te Domainen de la Romanee-Conti su još i dan danas garancija vrhunske kakvoće vina. Ona su garantirala i još uvijek garantiraju postojanost kakvoće vina koji oni proizvode. Njihova imena su automatski postala i još uvijek jesu sinonim sortama koje oni uzgajaju i vinima koji se od njih prave . Za dobre poznavatelje vina je sve do početka 70tih godina prošlog stoljeća važilo kao pravilo da najbolja vina od Chardonnaya dolaze iz Bourgogne , a od Cabernet Sauvignona iz Bordeauxa. A, onda dolazi de preokreta. 1976 godine britanski vinski novinar i trgovac vinima, nastanjen u Parizu, Steven Spurrier je organizirao sada već legendarnu a za to vrijeme veoma smionu i pomalo provokativnu degustaciju vina. Naime, on je organizirao slijepo i ogledno kušanje najboljih Francuskih, nota bene vina iz Bourgogne i Bordeaux, te Američkih bijelih vina od Chardonnaya i crvenih od Cabernet Sauvignona. Većina prisutnih je ovaj potez smatrao veoma provokativnim jer je vladalo mišljenje da se vina iz ovih dviju zemalja a pogotovu od ovih sorti i ovih vinogorja ne mogu uopće uspoređivati. Kada su na kraju otkriveni pobjednici rezultat je bio koliko iznenađujući toliko više šokantan i u potpunosti je promijenio stavove vinskih novinara a i proizvođača vina cijelog svijeta. Naime. pobjednik među vinima od sorte Chardonnay bilo je kalifornijsko vin napravljeno od grožđa sa vinograda posjeda Chateau Montelena čiji je tvorac bio nama svima dobro poznati Miljenko Mike Grgić. Nagradu kao najbolje crno vino dobilo je vino Cabernet Sauvignon sa posjeda Stag’s Leap Wine Cellars kojega je napravio poljak Warren Winiarski. Ova degustacija se smatra jednom od prekretnica koje su označile daljnji razvoj vinarstva da bi ono postalo onakvo kako je danas. Činjenica de su vina iz amerike pobijedila dao je ogroman medijski impuls američkom vinogradarstvu i vinarstvu. Biti bolji od Bourgogne i Bordeauxa zvučalo je gotovo nevjerojatno . Ovo je ponukalo amerikance da svoj promidžbeni rat baziraju na sortama koje su im ovaj uspjeh donijele. Dakle Chardonnay i Cabernet Sauvignone su postali aduti u rukama američkih vinar te samo njihovo spominjanje na etiketi je otvaralo vrata trgovcima i postalo je jedan od glavnih pokazatelja i garancija kakvoće vina . Godinama nakon toga amerika gradi svoj vinski image na ovim dvjema sortama. Popularnost ovih dviju sorti postiže nevjerojatne razmjere. Njihova imena postaju zaštitni znak vina iz amerike , a potom i ostalih zemalja Novog Svijeta. Vina od ovih sorti postaju uniformirana i lako prepoznatljiva. Svojim okusom svidjela su se ogromnoj većini vinopija. Jednostavna i sa dosta okusa , ova vina su svojim izraženom voćnošću i dosta visokom dozom hrasta vrlo brzo osvojila srca velikog broja potrošača. Uniformirana i svugdje prepoznatljiva vina su nevjerojatno brzo galopirala i osvajala police vinskih dućana i samoposluga širom svijeta. Izgledalo ja kao da njihovom uspjehu nikad neće biti kraja. Popularnost ovih sorti su otkrili i vinari u drugim krajevima svijeta. Vinari iz Australije , Čilea , Južne Afrike kreću istim putem. Popularnost i dalje raste da bi se prije nekoliko godina dogodilo ono čega se ja svatko bojao. Tržište postaje zasićeno sa jednostavnim voćem bogatim i hrastom parfumiranim vinima. Konzument kreće u potragu za nečim novim. Zasićeno, sa jednim te istim okusom ,tržište traži nešto novo. Vinari iz cijelog svijeta ponovno vide svoju šansu i kreću u napad sa svojim starim i autohtonim sortama koje su tijekom vremena pale u lagani zaborav. Prva zemlja novog svijeta koja je nastupila na tržište sa svojom sortom je bila Australija. Shiraz postaje njen zaštitni znak. Nakon toga svijet ponovno otkriva Zinfandel koji postaje zaštitni znak Američkog vinarstva . Južna Afrika prelazi u ofanzivu sa crvenim Pinotagem i bijelim Steenom, Čile stavlja u prvi plan svoj Carmenere. Stara dobra europa ne spava, Italija forsira Primitivo i Negroamaro, jug Francuske se vraća zaboravljenim Carignanu i Grenacheu. Svijet osvajaju austrijski Gruner Veltliner i Zweigelt. Portugal izlazi na tržište sa vinima od 100% Tourige Nacional, Grčka forsira Xinomavro i Assyrtiko, za samo spomenuti neke. Glede ovoga lako je zaključiti da šanse Hrvatske glede stvaranja međunarodne reputacije stoje na dohvat ruke. Plavac i Babić od crvenih te Pošip, Grk, Malvazija i Graševina od bijelih posjeduj jako veliki potencijal kojega treba pod hitno iskoristiti. Vinoljupci svijet čekaju sa nestrpljenjem nešto novo , nepoznato i dobro a, što su bez ikakve sumnje od ovih sorti dobro napravljena vina . Budući da i mi imamo konja za trku treba se samo u nju uključiti.
Od trenutka objave ove kolumne, dakle gotovo 7 godina, dogodilo se je ono što sam i predvidio. Naši vinar osvajaju medalje i priznanja sa internacionalnim , ali u zadnje vrijeme sve više sa autohtonim sortama. Hrvatska u vinskim krugovima svijeta postaje sve više prepoznatljiva po Pošipu, Graševini,Plavcu Malom i Malvaziji. Decanter već dva put za redom daje srebro baš za ove sorte i time nam daje signal u kom pravcu treba ići. Stanje koje je trenutno, glede vina od naših autohtonih sorti je zadovoljavajuće i daje još više poticaja da se na njima radi. Svijet je definitivno otkrio Pošip i Plavac Mali, koji se ne uzgajaju nigdje drugdje osim u hrvatskoj i na to treba biti jako ponosan i iskoristiti to do maksimuma
Klasična vinogorja svijeta već od samog svog početka djelovanja su, radila i još uvijek rade na promociji svojih autohtonih sorti kao garancije kakvoće i osebujnosti svojih vina.
Svima nam je dobro poznato da Bordeaux svoju reputaciju i uspjeh bazira prvenstveno na Cabernet Sovignonu i Merlotu dok Pomerol i Saint Emilion svoje ima grade na Cabernet Francu i Merlotu. Bourgogen se širom cijelog svijeta pročulo zahvaljujući bijelom Chardonnayu i crvenom Pinot Noiru, dok je dolina rijeke Rhone svoj uspjeh bazirala na crvenom Syrahu i bijelom Viogniru. Italija počevši sa sjevera prema jugu gradi svoju reputaciju na Nebbiolu u Pijemontu i Sangiovesu u Toskani za nabrojiti samo neke od najvažnijih vinogorja i sorata. Njemačka stječe priznanja već stoljećima na račun Rieslinga dok Španjolska sebe kiti uspjesima Tempranilla u Rioji i Palomina u Xerezu kao okosnicama svoje vinske kulture. Dakle već od samog početka modernog vinarstva u Europi ono se je baziralo na dobro prokušanom modelu kombinacije vinogorje i sorti koji su se kao najbolje pokazale u njima. Vremenom sorte polako prelaze u drugi plan dok na prvo mjesto dolaze vinogorja i proizvođači. Najbolji primjer toga su klasifikacija chateau u Bordeaux te geografska klasifikacija vinogorja u Bourgogne. Ovo je uvjetovalo tima da se više nije govorilo o sortama već o vinarima. Zvučna francuska imena kao što seu Chateau Latour, Chateau Margeaux, Chateau Mouton- Rothschild ,Chateau Yquem, Chateau Petrus i Le Pin te Domainen de la Romanee-Conti su još i dan danas garancija vrhunske kakvoće vina. Ona su garantirala i još uvijek garantiraju postojanost kakvoće vina koji oni proizvode. Njihova imena su automatski postala i još uvijek jesu sinonim sortama koje oni uzgajaju i vinima koji se od njih prave . Za dobre poznavatelje vina je sve do početka 70tih godina prošlog stoljeća važilo kao pravilo da najbolja vina od Chardonnaya dolaze iz Bourgogne , a od Cabernet Sauvignona iz Bordeauxa. A, onda dolazi de preokreta. 1976 godine britanski vinski novinar i trgovac vinima, nastanjen u Parizu, Steven Spurrier je organizirao sada već legendarnu a za to vrijeme veoma smionu i pomalo provokativnu degustaciju vina. Naime, on je organizirao slijepo i ogledno kušanje najboljih Francuskih, nota bene vina iz Bourgogne i Bordeaux, te Američkih bijelih vina od Chardonnaya i crvenih od Cabernet Sauvignona. Većina prisutnih je ovaj potez smatrao veoma provokativnim jer je vladalo mišljenje da se vina iz ovih dviju zemalja a pogotovu od ovih sorti i ovih vinogorja ne mogu uopće uspoređivati. Kada su na kraju otkriveni pobjednici rezultat je bio koliko iznenađujući toliko više šokantan i u potpunosti je promijenio stavove vinskih novinara a i proizvođača vina cijelog svijeta. Naime. pobjednik među vinima od sorte Chardonnay bilo je kalifornijsko vin napravljeno od grožđa sa vinograda posjeda Chateau Montelena čiji je tvorac bio nama svima dobro poznati Miljenko Mike Grgić. Nagradu kao najbolje crno vino dobilo je vino Cabernet Sauvignon sa posjeda Stag’s Leap Wine Cellars kojega je napravio poljak Warren Winiarski. Ova degustacija se smatra jednom od prekretnica koje su označile daljnji razvoj vinarstva da bi ono postalo onakvo kako je danas. Činjenica de su vina iz amerike pobijedila dao je ogroman medijski impuls američkom vinogradarstvu i vinarstvu. Biti bolji od Bourgogne i Bordeauxa zvučalo je gotovo nevjerojatno . Ovo je ponukalo amerikance da svoj promidžbeni rat baziraju na sortama koje su im ovaj uspjeh donijele. Dakle Chardonnay i Cabernet Sauvignone su postali aduti u rukama američkih vinar te samo njihovo spominjanje na etiketi je otvaralo vrata trgovcima i postalo je jedan od glavnih pokazatelja i garancija kakvoće vina . Godinama nakon toga amerika gradi svoj vinski image na ovim dvjema sortama. Popularnost ovih dviju sorti postiže nevjerojatne razmjere. Njihova imena postaju zaštitni znak vina iz amerike , a potom i ostalih zemalja Novog Svijeta. Vina od ovih sorti postaju uniformirana i lako prepoznatljiva. Svojim okusom svidjela su se ogromnoj većini vinopija. Jednostavna i sa dosta okusa , ova vina su svojim izraženom voćnošću i dosta visokom dozom hrasta vrlo brzo osvojila srca velikog broja potrošača. Uniformirana i svugdje prepoznatljiva vina su nevjerojatno brzo galopirala i osvajala police vinskih dućana i samoposluga širom svijeta. Izgledalo ja kao da njihovom uspjehu nikad neće biti kraja. Popularnost ovih sorti su otkrili i vinari u drugim krajevima svijeta. Vinari iz Australije , Čilea , Južne Afrike kreću istim putem. Popularnost i dalje raste da bi se prije nekoliko godina dogodilo ono čega se ja svatko bojao. Tržište postaje zasićeno sa jednostavnim voćem bogatim i hrastom parfumiranim vinima. Konzument kreće u potragu za nečim novim. Zasićeno, sa jednim te istim okusom ,tržište traži nešto novo. Vinari iz cijelog svijeta ponovno vide svoju šansu i kreću u napad sa svojim starim i autohtonim sortama koje su tijekom vremena pale u lagani zaborav. Prva zemlja novog svijeta koja je nastupila na tržište sa svojom sortom je bila Australija. Shiraz postaje njen zaštitni znak. Nakon toga svijet ponovno otkriva Zinfandel koji postaje zaštitni znak Američkog vinarstva . Južna Afrika prelazi u ofanzivu sa crvenim Pinotagem i bijelim Steenom, Čile stavlja u prvi plan svoj Carmenere. Stara dobra europa ne spava, Italija forsira Primitivo i Negroamaro, jug Francuske se vraća zaboravljenim Carignanu i Grenacheu. Svijet osvajaju austrijski Gruner Veltliner i Zweigelt. Portugal izlazi na tržište sa vinima od 100% Tourige Nacional, Grčka forsira Xinomavro i Assyrtiko, za samo spomenuti neke. Glede ovoga lako je zaključiti da šanse Hrvatske glede stvaranja međunarodne reputacije stoje na dohvat ruke. Plavac i Babić od crvenih te Pošip, Grk, Malvazija i Graševina od bijelih posjeduj jako veliki potencijal kojega treba pod hitno iskoristiti. Vinoljupci svijet čekaju sa nestrpljenjem nešto novo , nepoznato i dobro a, što su bez ikakve sumnje od ovih sorti dobro napravljena vina . Budući da i mi imamo konja za trku treba se samo u nju uključiti.
Od trenutka objave ove kolumne, dakle gotovo 7 godina, dogodilo se je ono što sam i predvidio. Naši vinar osvajaju medalje i priznanja sa internacionalnim , ali u zadnje vrijeme sve više sa autohtonim sortama. Hrvatska u vinskim krugovima svijeta postaje sve više prepoznatljiva po Pošipu, Graševini,Plavcu Malom i Malvaziji. Decanter već dva put za redom daje srebro baš za ove sorte i time nam daje signal u kom pravcu treba ići. Stanje koje je trenutno, glede vina od naših autohtonih sorti je zadovoljavajuće i daje još više poticaja da se na njima radi. Svijet je definitivno otkrio Pošip i Plavac Mali, koji se ne uzgajaju nigdje drugdje osim u hrvatskoj i na to treba biti jako ponosan i iskoristiti to do maksimuma
nedjelja, 6. lipnja 2010.
Vinogradi prije svega
Gotovo je nevjerojatno ali je ipak istinito da usprkos godišnjoj hiperprodukciji od oko 15%, vino i dalje postiže sve bolju i bolju cijenu u svijetu. Svaki drugi proizvod na ovome svijet i u ovom trenutku u ovoj situaciji bio bi osuđen na propast. Začudo ali još uvijek polazi za rukom vinarima uvjeriti kupce da je baš njihovo vino posebno i da je cijena koju oni za njega traže opravdana te da to vino oni moraju kupit, što oni na koncu i urade. Usprkos konstantnoj hiperprodukciji vina, površine na kojima se nalaze vinogradi iz godine u godinu sve više i više rastu. Rast vinograda u Europi je zaustavljen ali se on nevjerojatno brzo i progresivno razvija u tzv. vinskim zemljama Novog svijeta , a ponaosob u Australiji. Ukoliko pogledamo statističke podatke vinogradarskih površina u trenutno najvažnijim vinskim zemljama svijete lako je uočiti da se njihov broj u nekim zemljama gotovo nevjerojatno brzo povećava iako im je potrošnja dosta manja od proizvodnje.
Zemlja Vinogradi ’98 x1000 ha Vinogradi ’01 x1000 ha. Proizvodnja vina 2001 x milion hl. Potrošnja vina 2001 x milion hl.
Španjolska 1171 1170 31.5 14.0
Francuska 913 814 57.5 33.7
Italija 899 907 50.5 30.5
USA 372 413 19.8 21.3
Argentina 210 213 15.8 11.8
Australija 98 160 10.3 4.0
Čile 144 175 5.4 3.2
Južna Afrika 111 118 6.4 4.0
Iz tablice je vidljivo da broj hektara pod vinogradima u zemljama novog svijeta bilježi jako veliki porast; USA 12%, Čile 22%, Novi Zeland 50 % ( ne nalazi se u tablici) i Australija čak 63%. Interesantno je napomenuti da 62 % proizvedenih vina u Australiji nalazi kupce negdje izvan Australije. Međutim , ukoliko bi usporedili stanje u Hrvatskom vinogradarstvu lako bi zaključili da se broj hektara na kojima se nalaze vinogradi drastično smanjio. Početkom prošlog stoljeća je Hrvatska imala oko 200000 ha. pod vinogradima dok ih danas ima tek oko 50000. Dakle manje za 75%.
Glede situacije u svijetu oko nas postavlja se pitanje : “Kakao i zašto se ovo događa u Hrvatskoj?”. Po meni osnovni razlog je, da interes ljudi za održavanje ili širenje vinograda , a koji posjeduju površine pogodne za vinograda, nije velik ili ga uopće i nema. Razlog ovakvoj situaciji je da ljudi i dalje misle da se od vinogradarstva ne može pristojno živjeti i da je ono jedino isplativo kao usputna djelatnost. Ovakav pristup vinogradarstvu odražava se u tome da se broj vinograda samo smanjuje te da mladi ljudi ne vide perspektivu u sadnji novih vinograda. Vinogradarstvo se još uvijek tretira kao nus proizvod da bi se zadovoljile osobne potrebe za vinom i proizvodima od grožđa , a ne kao grana privrede od koje se može dobro živjet i pristojno zarađivat. Da bi se ovaj način razmišljanja promijenio potrebno je ljudima pokazati da se od vinograda i vina i te kako dobro može živjeti i zarađivati. Trenutno je u svijetu vino jako popularno i trendy. Ispitivanja su pokazalo da utjecaj konzumiranja vina ima pozitivni učinak na zdravlje što je jako dobro iskorišteno u njegovu promociju. Količina konzumiranog vina u zemljama koje nisu vinske iz godine u godinu raste što automatski otvara nova tržišta. Ukoliko se tržište vina u Kini otvori i ukoliko kinezi počnu masovnije piti vino, recimo barem nekoliko litara po osobi godišnje, to će automatski uzrokovati velikim deficitom vina. Upravo iz ovih razloga je većina velikih Europskih i svjetskih vinskih kuća u posljednje vrijeme jako puno novaca ulažu u podizanje novih vinograda u zemlje novog svijeta USA, Čile i Argentinu. Kao ilustraciju spomenut ću samo par ,Torres iz Španjplske, italijanski Antinori te iz francuske Rothschild i Moët & Chandon već godinama djeluju u sjevernoj i južnoj Americi dok vinari iz novog svijet kao npr. amrički Mondavi u Italiji i australski BRL Hardy’s na jugu Francuske rade na podizanju novih vinograda i proizvodnji vina. Ukoliko sve ovo sagledam dolazimo do zaključka da se gotovo jedino u Hrvatskoj površine pod vinogradima smanjuju dok svugdje oko nas vinogradi ili rastu ili u najgorem slučaju stagniraju.
Kada sagledamo sve prije napomenuto postavlja se konačno pitanje : “Kako i na koji način potaknuti ljude da sade vinograde? “ .
Prvenstveno je potrebno vinogradare uvjeriti da se na osnovu iskustava i primjera iz ostalih vinskih zemalja svijete i te kakao isplati saditi vinograde i uzgajati vinovu lozu. Ovo se može postići jednom dobro planiranom i osmišljenom promidžbenom akcijom kako na republičkom tako i na lokalnom nivou. Potom bi trebalo pomoći stimuliranjem svih za sadnju zainteresiranih , a pogotovu onih koji su već nešto po tom pitanju napravili, jer bi oni mogli služiti kao primjer i pokretač cijelog procesa.
Na kraju se mora spomenuti i ono najvažnije, a to je da je vinogradare treba uvjeriti kako nema puno vremena jer se broj vinograda mora povećati prije nego Hrvatska uđe u europsku zajednicu potom će se po njenom ulasku morati poštovati postojeće regule i zakoni koji u EEZu vrijede.
Da hrvatska posjeduje mogućnost i da ima adute, kako u svojim autohtonim sortama tako i svjetskim priznatim sortama, za postizanje dobrih rezultata glede vina ne samo na domaćem nego i na vanjskom tržištu biti će riječi slijedeći tjedan.
Znamo da je život kratak da bi se pilo loše vino pa zato se svi skupa moramo potruditi da dobijemo vinograde koji će nam dati to svima nama potrebno dobro vino.
Danas je očito,da su vinogradari i vinari shvatili da je podizanje novih nasada neophodno i da su posljednjih godina napravili pravi bum. Novi vinogradi, tisuće hektara su zasađeni od Iloka pa sve do Konavala. Broj hektara pod vinogradima se je posljednjih 5 godina jako povećao i veliki broj ljudi koji nisu iz vinskog posla je uložio dosta novaca u nove vinograde ali i u vinarije. Stimuliranje sadnje vinograda od strane države je također imao pozitivan utjecaj, ali se mora reći da se je tu i tamo pretjerivalo. Osobno sam skeptičan glede vinograda koji su zasađeni na pozicijama krša, gdje je kamena podlogo mljevenjem pretvorena u vinograde. Volio bih da nisam u pravu ali u kamenu ne može ništa rasti pa ni loza. No vrijeme će pokazati tko je bio u pravu, pa ćemo o ovoj temi sigurno još pisati.
Gotovo je nevjerojatno ali je ipak istinito da usprkos godišnjoj hiperprodukciji od oko 15%, vino i dalje postiže sve bolju i bolju cijenu u svijetu. Svaki drugi proizvod na ovome svijet i u ovom trenutku u ovoj situaciji bio bi osuđen na propast. Začudo ali još uvijek polazi za rukom vinarima uvjeriti kupce da je baš njihovo vino posebno i da je cijena koju oni za njega traže opravdana te da to vino oni moraju kupit, što oni na koncu i urade. Usprkos konstantnoj hiperprodukciji vina, površine na kojima se nalaze vinogradi iz godine u godinu sve više i više rastu. Rast vinograda u Europi je zaustavljen ali se on nevjerojatno brzo i progresivno razvija u tzv. vinskim zemljama Novog svijeta , a ponaosob u Australiji. Ukoliko pogledamo statističke podatke vinogradarskih površina u trenutno najvažnijim vinskim zemljama svijete lako je uočiti da se njihov broj u nekim zemljama gotovo nevjerojatno brzo povećava iako im je potrošnja dosta manja od proizvodnje.
Zemlja Vinogradi ’98 x1000 ha Vinogradi ’01 x1000 ha. Proizvodnja vina 2001 x milion hl. Potrošnja vina 2001 x milion hl.
Španjolska 1171 1170 31.5 14.0
Francuska 913 814 57.5 33.7
Italija 899 907 50.5 30.5
USA 372 413 19.8 21.3
Argentina 210 213 15.8 11.8
Australija 98 160 10.3 4.0
Čile 144 175 5.4 3.2
Južna Afrika 111 118 6.4 4.0
Iz tablice je vidljivo da broj hektara pod vinogradima u zemljama novog svijeta bilježi jako veliki porast; USA 12%, Čile 22%, Novi Zeland 50 % ( ne nalazi se u tablici) i Australija čak 63%. Interesantno je napomenuti da 62 % proizvedenih vina u Australiji nalazi kupce negdje izvan Australije. Međutim , ukoliko bi usporedili stanje u Hrvatskom vinogradarstvu lako bi zaključili da se broj hektara na kojima se nalaze vinogradi drastično smanjio. Početkom prošlog stoljeća je Hrvatska imala oko 200000 ha. pod vinogradima dok ih danas ima tek oko 50000. Dakle manje za 75%.
Glede situacije u svijetu oko nas postavlja se pitanje : “Kakao i zašto se ovo događa u Hrvatskoj?”. Po meni osnovni razlog je, da interes ljudi za održavanje ili širenje vinograda , a koji posjeduju površine pogodne za vinograda, nije velik ili ga uopće i nema. Razlog ovakvoj situaciji je da ljudi i dalje misle da se od vinogradarstva ne može pristojno živjeti i da je ono jedino isplativo kao usputna djelatnost. Ovakav pristup vinogradarstvu odražava se u tome da se broj vinograda samo smanjuje te da mladi ljudi ne vide perspektivu u sadnji novih vinograda. Vinogradarstvo se još uvijek tretira kao nus proizvod da bi se zadovoljile osobne potrebe za vinom i proizvodima od grožđa , a ne kao grana privrede od koje se može dobro živjet i pristojno zarađivat. Da bi se ovaj način razmišljanja promijenio potrebno je ljudima pokazati da se od vinograda i vina i te kako dobro može živjeti i zarađivati. Trenutno je u svijetu vino jako popularno i trendy. Ispitivanja su pokazalo da utjecaj konzumiranja vina ima pozitivni učinak na zdravlje što je jako dobro iskorišteno u njegovu promociju. Količina konzumiranog vina u zemljama koje nisu vinske iz godine u godinu raste što automatski otvara nova tržišta. Ukoliko se tržište vina u Kini otvori i ukoliko kinezi počnu masovnije piti vino, recimo barem nekoliko litara po osobi godišnje, to će automatski uzrokovati velikim deficitom vina. Upravo iz ovih razloga je većina velikih Europskih i svjetskih vinskih kuća u posljednje vrijeme jako puno novaca ulažu u podizanje novih vinograda u zemlje novog svijeta USA, Čile i Argentinu. Kao ilustraciju spomenut ću samo par ,Torres iz Španjplske, italijanski Antinori te iz francuske Rothschild i Moët & Chandon već godinama djeluju u sjevernoj i južnoj Americi dok vinari iz novog svijet kao npr. amrički Mondavi u Italiji i australski BRL Hardy’s na jugu Francuske rade na podizanju novih vinograda i proizvodnji vina. Ukoliko sve ovo sagledam dolazimo do zaključka da se gotovo jedino u Hrvatskoj površine pod vinogradima smanjuju dok svugdje oko nas vinogradi ili rastu ili u najgorem slučaju stagniraju.
Kada sagledamo sve prije napomenuto postavlja se konačno pitanje : “Kako i na koji način potaknuti ljude da sade vinograde? “ .
Prvenstveno je potrebno vinogradare uvjeriti da se na osnovu iskustava i primjera iz ostalih vinskih zemalja svijete i te kakao isplati saditi vinograde i uzgajati vinovu lozu. Ovo se može postići jednom dobro planiranom i osmišljenom promidžbenom akcijom kako na republičkom tako i na lokalnom nivou. Potom bi trebalo pomoći stimuliranjem svih za sadnju zainteresiranih , a pogotovu onih koji su već nešto po tom pitanju napravili, jer bi oni mogli služiti kao primjer i pokretač cijelog procesa.
Na kraju se mora spomenuti i ono najvažnije, a to je da je vinogradare treba uvjeriti kako nema puno vremena jer se broj vinograda mora povećati prije nego Hrvatska uđe u europsku zajednicu potom će se po njenom ulasku morati poštovati postojeće regule i zakoni koji u EEZu vrijede.
Da hrvatska posjeduje mogućnost i da ima adute, kako u svojim autohtonim sortama tako i svjetskim priznatim sortama, za postizanje dobrih rezultata glede vina ne samo na domaćem nego i na vanjskom tržištu biti će riječi slijedeći tjedan.
Znamo da je život kratak da bi se pilo loše vino pa zato se svi skupa moramo potruditi da dobijemo vinograde koji će nam dati to svima nama potrebno dobro vino.
Danas je očito,da su vinogradari i vinari shvatili da je podizanje novih nasada neophodno i da su posljednjih godina napravili pravi bum. Novi vinogradi, tisuće hektara su zasađeni od Iloka pa sve do Konavala. Broj hektara pod vinogradima se je posljednjih 5 godina jako povećao i veliki broj ljudi koji nisu iz vinskog posla je uložio dosta novaca u nove vinograde ali i u vinarije. Stimuliranje sadnje vinograda od strane države je također imao pozitivan utjecaj, ali se mora reći da se je tu i tamo pretjerivalo. Osobno sam skeptičan glede vinograda koji su zasađeni na pozicijama krša, gdje je kamena podlogo mljevenjem pretvorena u vinograde. Volio bih da nisam u pravu ali u kamenu ne može ništa rasti pa ni loza. No vrijeme će pokazati tko je bio u pravu, pa ćemo o ovoj temi sigurno još pisati.
subota, 5. lipnja 2010.
Vinska kultura
Subota 26 listopada 2002 godine na putu za Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa trajektom zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt izgledao je vrlo privlačno i gostoljubljivo međutim kada sam potražio čašu bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi. Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada, kako u svakodnevnom životu tako i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s ciljem kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu u kojima stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pijat paste sam naručio i popio pivo.
Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome, to jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima još na ovako niskom nivou.
U ovim krajevima je uobičajeno da nam se još kao djeci malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu se još uvijek pristupa na način da ge se miješa sa vodom u obliku bevande ili gemišt i time mu se ne pomaže nego se na taj način obezvređuje njegova svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko načina protumačiti. .
Prvi razlog mogao bi se navest povijesni i tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju je funkcija vode bila razblažiti sadržaj alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.
Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom donekle mogu zakamuflirati.
Glede dosta teške ekonomske situacije za očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje svakodnevno što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna vina sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa vodom donekle može opravdavati.
Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado pričamo o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i vinskoj državi jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat na sve ovo imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samima i složiti se sa činjenicom da je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog trenda potpuno prevaziđena a moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u vinskim zemljama je porast sadnje vinograda i saznanja da se kvalitetno vino za 80% pa i više stvara u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta jer se ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati. Po podacima “Office international de la Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a konzumirano je samo 220 mil.
Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali kvalitetni pomak vina u hrvatskoj lako bi došli da zaključka da je on u najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo može primjetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još puno bolje. Može se zaključit da je, kako kultura većine naših vinar tako i kultura potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.
Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na izobrazbu potrošača vina i pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog vina.
Cilj moje kolumne u budućnosti bi trebao biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore navedenome , a ja osobno ću pokušati svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina , podijeliti sa vama.
Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše vino.
Ovo je bila moja prva kolumna o vinu objavljena u Dubrovačkom Vjesniku 2003 godine i kada je sada čitam vidim da je napravljen veliki pomak i da su se vina kvalitativno drastično popravila , te da se sada na Korčuli gotovu svugdje može popiti dobra čaša Pošipa i da je stasala jedna nova generacija vinara koji su svijetu pokazali i dokazali da se na Pošip mora računati. Pošipi Kunjas, Krajančić, Toreta, Korta Katarina, za spomenuti samo neka , našli su put do konzumenta i poznavaoca vina kako u Hrvatskoj tako i u svjetu.Nagradama sa priznatih vinskih festivala iz Francuske i Engleske su se okitili Krajančić i Korta Katarina. Ali nije se samo vinska kultura poboljšala na Korčuli nego je napravljen jedan veliki iskorak diljem cijele Hrvatke. Gospodo vinari samo naprijed na dobrom ste putu.
Subota 26 listopada 2002 godine na putu za Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa trajektom zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt izgledao je vrlo privlačno i gostoljubljivo međutim kada sam potražio čašu bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi. Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada, kako u svakodnevnom životu tako i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s ciljem kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu u kojima stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pijat paste sam naručio i popio pivo.
Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome, to jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima još na ovako niskom nivou.
U ovim krajevima je uobičajeno da nam se još kao djeci malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu se još uvijek pristupa na način da ge se miješa sa vodom u obliku bevande ili gemišt i time mu se ne pomaže nego se na taj način obezvređuje njegova svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko načina protumačiti. .
Prvi razlog mogao bi se navest povijesni i tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju je funkcija vode bila razblažiti sadržaj alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.
Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom donekle mogu zakamuflirati.
Glede dosta teške ekonomske situacije za očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje svakodnevno što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna vina sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa vodom donekle može opravdavati.
Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado pričamo o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i vinskoj državi jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat na sve ovo imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samima i složiti se sa činjenicom da je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog trenda potpuno prevaziđena a moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u vinskim zemljama je porast sadnje vinograda i saznanja da se kvalitetno vino za 80% pa i više stvara u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta jer se ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati. Po podacima “Office international de la Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a konzumirano je samo 220 mil.
Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali kvalitetni pomak vina u hrvatskoj lako bi došli da zaključka da je on u najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo može primjetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još puno bolje. Može se zaključit da je, kako kultura većine naših vinar tako i kultura potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.
Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na izobrazbu potrošača vina i pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog vina.
Cilj moje kolumne u budućnosti bi trebao biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore navedenome , a ja osobno ću pokušati svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina , podijeliti sa vama.
Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše vino.
Ovo je bila moja prva kolumna o vinu objavljena u Dubrovačkom Vjesniku 2003 godine i kada je sada čitam vidim da je napravljen veliki pomak i da su se vina kvalitativno drastično popravila , te da se sada na Korčuli gotovu svugdje može popiti dobra čaša Pošipa i da je stasala jedna nova generacija vinara koji su svijetu pokazali i dokazali da se na Pošip mora računati. Pošipi Kunjas, Krajančić, Toreta, Korta Katarina, za spomenuti samo neka , našli su put do konzumenta i poznavaoca vina kako u Hrvatskoj tako i u svjetu.Nagradama sa priznatih vinskih festivala iz Francuske i Engleske su se okitili Krajančić i Korta Katarina. Ali nije se samo vinska kultura poboljšala na Korčuli nego je napravljen jedan veliki iskorak diljem cijele Hrvatke. Gospodo vinari samo naprijed na dobrom ste putu.
Kolumne o vinu
Kao što sam već naveo, u mom prvom pojavljivanju na blogu , ja sam tijekom 2003 i 2004 godine redoviti svaki tjedan pisao kolumnu o vinu za lokalni list Dubrovački vjesnik . Nedavno , čitajući ih ponovno , odlučio sam da ih sve , njih gotovo 60, ponovno objavim, ali ovaj puta na blogu. Kolumne ću objaviti u izvornom obliku, dakle bez dorade , kako bi mogli, čitajući ih vidjeti u kakvom su vinskom okruženju nastali i što im je bio cilj. Na kraju svake kolumne, ja ću se osvrnuti na nju i vidjeti što se je u međuvremenu dogodilo, te dati jedan mali komentar na istu. Cilj objavljivanja kolumni je vidjeti kako se je i u kojem smjeru razvijala Hrvatska vinska scena i kultura vina i stola u opće. Također bi mi bilo jako drago, ako bih uspio, sa onima koji budu ovo čitali potaknuti jednu širu i zdravu diskusiju o vinu u Hrvatskoj i svim facetama vezanim za njega. Cilj pisanja nije graditi sebi spomenik nego potaknuti čitatelje na razmišljanje i stupiti u kontakt sa njima , te pokušati nešto pokrenuti u pravom smjeru. Po mom osobnom mišljenju, Hrvatskoj vinskoj sceni , nedostaje iskrene i neobojene vinske pisane riječi, i ona se neće razvijati nego će patiti dok se ta riječ ne pojavi na sceni i ne zavlada sa njom. Samo iskren i pošten pristup vinu, vinogradima i vinarima će biti od koristi svima nama, a ponaosob vinu i vinarima. Također se nadam da ću uspjeti animirati ugostitelje da se i oni napokon uključe u vinsku scenu i da vino ne gledaju jedino kao laki način za zaraditi novac. Istinsko i pravo vino je kao i dobo jelo, kreacija umjetnika i ne smije ga se negirati i prema njemu se odnositi maćehinski. Za sada ne bih više u uvodu , već ću početi sa objavom kolumni, kojih ima dosta i koje treba sve doraditi sa komentarom što iziskuje dosta vremena. Dakle, dragi čitatelji i ljubitelji vina uključite se i vi u ovaj moj projekt kako bi pomogli našem prijatelju vinu da se nađe na mjestu koje mu pripada. Uživajte i pijte vino ali umjereno, jer život je jako kratak da bi pili loše vino.
Kao što sam već naveo, u mom prvom pojavljivanju na blogu , ja sam tijekom 2003 i 2004 godine redoviti svaki tjedan pisao kolumnu o vinu za lokalni list Dubrovački vjesnik . Nedavno , čitajući ih ponovno , odlučio sam da ih sve , njih gotovo 60, ponovno objavim, ali ovaj puta na blogu. Kolumne ću objaviti u izvornom obliku, dakle bez dorade , kako bi mogli, čitajući ih vidjeti u kakvom su vinskom okruženju nastali i što im je bio cilj. Na kraju svake kolumne, ja ću se osvrnuti na nju i vidjeti što se je u međuvremenu dogodilo, te dati jedan mali komentar na istu. Cilj objavljivanja kolumni je vidjeti kako se je i u kojem smjeru razvijala Hrvatska vinska scena i kultura vina i stola u opće. Također bi mi bilo jako drago, ako bih uspio, sa onima koji budu ovo čitali potaknuti jednu širu i zdravu diskusiju o vinu u Hrvatskoj i svim facetama vezanim za njega. Cilj pisanja nije graditi sebi spomenik nego potaknuti čitatelje na razmišljanje i stupiti u kontakt sa njima , te pokušati nešto pokrenuti u pravom smjeru. Po mom osobnom mišljenju, Hrvatskoj vinskoj sceni , nedostaje iskrene i neobojene vinske pisane riječi, i ona se neće razvijati nego će patiti dok se ta riječ ne pojavi na sceni i ne zavlada sa njom. Samo iskren i pošten pristup vinu, vinogradima i vinarima će biti od koristi svima nama, a ponaosob vinu i vinarima. Također se nadam da ću uspjeti animirati ugostitelje da se i oni napokon uključe u vinsku scenu i da vino ne gledaju jedino kao laki način za zaraditi novac. Istinsko i pravo vino je kao i dobo jelo, kreacija umjetnika i ne smije ga se negirati i prema njemu se odnositi maćehinski. Za sada ne bih više u uvodu , već ću početi sa objavom kolumni, kojih ima dosta i koje treba sve doraditi sa komentarom što iziskuje dosta vremena. Dakle, dragi čitatelji i ljubitelji vina uključite se i vi u ovaj moj projekt kako bi pomogli našem prijatelju vinu da se nađe na mjestu koje mu pripada. Uživajte i pijte vino ali umjereno, jer život je jako kratak da bi pili loše vino.
srijeda, 12. svibnja 2010.
Životni vijek Malvazije
Tijekom ovogodišnje Vinistre održano je nekoliko posebno vođenih tematskih degustacija i jedna od njih je bila ˝ Životni vijek Malvazije˝ koju je vodio Saša Špiranec.
Ideja koja je ponukala voditelja degustacije da je napravi je , po njegovom mišljenju prerani dolazak Malvazije na tržište , što pak rezultira brzoj konzumaciji i uskraćivanju pravog užitka u zreloj malvaziji . Pomalo neočekivan početak, jer sam očekivao da će biti riječi o tome da li i koliko može Malvazija živjet u boci a da se ne izgubi. Međutim , svatko ima pravo dati svoje mišljenje i pogled na vino o kojem želi pričati , a ponaosob ako i sam priprema i vodi degustaciju. Tijekom degustacije smo kušali 12 Malvazija od najrenomiranijih istarskih vinara i o njima se pričali. U tri sesije po četiri vina kušali smo vina iz berba od 2001 do 2008 godine, dakle jedan presjek gotovo cijele prve dekade ovog stoljeća. Na stolu su bila vina, od kako mladih vinara Benvenuti , do starih etabliranih imena Coronico, Degrasi, Matošević, Kozlović, i Freanc Arman. Na početku bih htio istaknuti da je Sašin odabir vina bio jako dobar i da su sva vina bila u jako dobroj kondiciji, te da ih je Sandi Paris , koji je vodio tehničku stranu degustacije, znalački pripremi i ohladio na pravu temperaturu za kušanje. Kao što u uvodu rekoh Saša je zastupao mišljene da mlade malvazije, dakle Malvazije koje se na tržištu dolaze u godini poslije berbe , nisu prikazane u pravom svijetlu nego da bi oh trebalo čuvati još barem godinu dana u boci i onda pustiti u prodaju. Ova tvrdnja me je malo iznenadila , za biti iskren, jer jedan dio Malvazija je upravo prekrasno vino i svojoj mladost i neće puno dobiti starenjem u boci, nego možda čak više i izgubiti. Jedna svježa, citrusnim aromama ili što se u posljednje vrijeme sve češće u Malvazijama osjeća, laganim Sauvignonskim štihom, npr. Malvazija Terzolo '09, je upravo prekrasno ljetno vino za užitak na terasi, uz salate ili lagana riblja jela i bilo bi prava štete čekati, a ne piti je sada kada je na svom vrhuncu svježine i elegancije. U prvoj sesiji smo kušali degrassi Bonmarches i Benvenuti obje iz berbe 2008 te Coronica i ponovno Bonmarchese obje iz berbe 2004. Potom slijede franc erman 2007, Matošević Alba 2006 iz magnuma, santa Lucija 2006 od Kozlovića i Franc Arman Classic iz berbe 2005. Degustacija i diskusije je postajala sve interesantnija i kretala se je u smjeru dali i koliko može stariti Malvazija. Zadnja vina koja dolaze na stol su bila Matoševićeva Alba Robina iz 2005, Kozlovićeva Santa Lucija 2004 te Coronoca Gran Malvazija 2002 i posljednja Kozlovićeva Akacija iz 2001 godine.
Zasigurno se može tvrditi da dobre Malvazije i one zrelijeg tipa mogu bez problema stariti i dobro podnositi razvoj u boci, ali je jako važno naglasiti da odležavanje u drvu daje ekstra dimenziju vinima i povećava im potencijal i dugovječnost, što se je jako dobro moglo kušati u starijim vinima koja smo prema kraju degustacije kušali. Naime gotova sve starija vina su odležavala u bačvama , bilo od hrasta bilo od akacije. Ako me osobno pitate dali piti Malvaziju mladu ili staru , ja bih vam odgovorio , obje dvije. Različitost stilova pravljenja Malvazija odlučuje trenutak njihovog konzumiranja. Svježi tipovi vina su u najboljoj formi mladi , dok zrelije Malvazije nakon godinu i više u boci dobivaju jedan drugi karakter i prelaze iz aperitivnih vina sve više u sfere gastronomskih vina. Osobno bih naglasio da starenjem Malvazije postaju jako interesantne sa gastronomskog stajališta i postaju vrlo interesantne i intrigantne za eksperimentiranje i primjenu u kuhinji. Ovdje naravno mislim , da postanu inspiracija za kreiranje jela koja bi se sljubljivala sa ovim vinima, a ne da se koriste za kuhanje.
Na kraju još moje degustacijesk zabilješke o vinima koje sam kušao i ocjene istih. Ja sam još uvijek možda pomalo staromodan glede ocjena , ja se naime držim starog sistema, dobro nam poznatog svima nam još iz školskih dana. Naime ja vina ocjenjujem na skali od 1 do 5 i mislim da je ta skala svima jako razumljiva i prihvatljiva.
Degarssi Bonmarchese 2008 3
Dobra boja, agrumi i minerali, krušno tijesto i kvas. Puna i sočna, podosta se je razvila, lagano medni štih, agrumi i dobre kiseline, zrelo i gastronomsko vino.
Benvenuti 2008 3
Malo više boje od prethodnog vina, agrumi i minerali, fali malo voća. Dobro sočna sa finom gorčinom, bijelo i orašasto voće, zrela i bogata , gastronomsko vino.
Degrassi Bonmarchese 2004 4
Ne baš puno boje, jako mineralna i uzbudljiva. Zrele note i lagani hrast, tost, debela i bogata, podsjeća na zreli Chablis.
Coronica 2004 -3
Dobra boja, lagano oksidativan miris, dosta zartvoren. Okus je puno bolji od mirisa, med i lagano oksidativan štih, osjeća se lagano utjecaj godina, najbolje vrijeme je iza nje.
Arman Franc Classic 2007 -4
Dobre boje,l med i mirodije, lagano muškatni štih, vrlo uzbudljivog mirisa, zrela i bogata. Puna i sočna, orašasto voće, citrusi, dugačka i elegantna s vrlo finom dozom hrasta.
Matošević Alba (magnum) 2006 +4
Dobra boje, drvo, tost i limeta. Široka, sa visokim i finim kiselinama, tost, elegantan , svježa i vrlo dobro malvazija.
Kozlović Santa Lucija 2006 +4
Dobra boja, u nosu dosta zatvorena, lagano mineralnost, limeta i med, zreli tip malvazije. Izbalansirana, mekana i masna, orašasto voće i med, sa vrlo fino ukomponiranim drvom, vrlo zrela i duga sa krasnim hrastovim završetkom.
Arman Franc Classic 2005 +3
Dobra boja, med, lagano petrolski miris, vrlo bagat nos. U okusu manje uzbudljiva nego u mirisu, nedostaje malo napetosti.
Matošević Alba Robina 2005 +4
Dobra boja, kvasac, tijesto za kruh, mineralan i fin miris sa notama limete . Elegantna i putna u isto vrijeme, tost i vanilija i dugačak završetak.
Kozlović Santa Lucija 2004 4
Puno boje, minerali, kremen i kvasac. Tost , vanilija, maslac i karamela, dugačka i svježa sa vrlo dugačkim završetkom.
Coronica Gran Malvazija 2002 +4
Ne baš previše boje, živahna i mineralna, vanilija i limeta, svež miris. Puna i sočna, limeta i svježina, lagani tost, vrlo fino vino.
Kozlović Akacija 2001 +3
Jako puno boje, cvjetnog mirisa, akacija i tabak, lagana sherry nota. Limeta i oskoruša, podsjeća na sherry.
četvrtak, 15. travnja 2010.
Impresija iz Poreča
Prije nekoliko tjedana sam bio u posjeti prijatelju u Poreču gdje smo predstavili vina iz Konavala. Prije degustacije sam malo popodne prošetao kroz grad. Bio je suh ali oblačan dan, tu i tamo po koja kap kiše učinila je Poreč usamljenim i praznim. Većina restorana su zatvoreni i samo se je moglo u izlozima pročitati što nude kada su otvoreni. Iako ,sam već bio ručao kod prijatelja u malom cafe-bistrou Quqtro Gusti,Fritura ala Veneciana, pasta sa canastrelima, jednostavna ali ukusna hrana i pored svega vrlo jeftina hrana, 80 kn, šetajući me je uhvatila ponovno malo želja da nešto pojedem. Nakon malo lutanja po uličicama nabaso sam na restoran Gourmet. Kao i ulice okolo tako je i restoran bio prazan. Ja sam bio jedini gost, i vjerujte mi ljudima koji se bave restoranskim poslom , najgore što je, je biti prazan ali ipak je posjet Gourmetu ostavi na mene jako dobar dojam. Upravo zato ću ga podijeliti sa vama . Htio sam samo nešto malo da pojedem i prvo što mi je zapelo za oko , bio je pršut na stalku za rezanje. Naručio sam pola porcije pršuta , koji je bio jako dobar. Dobro zreo pršut čiji je okus bio vrlo mekan i kremast s finim paprenim štihom koji mu je dao vrlo interesantan pikantan završetak. Kombinacija sa čašom Coronoco malvazije 08 je bila perfektna. Potom su mi preporučili domaće pljukance sa umakom od pršuta, slanine i rajčica i vina. Domaći okus, pomalo seljačka hrana, ali u pozitivnom smislu, da me ne bi krivo razumjeli ili se možda naljutili poradi naziva, vrlo ukusno i slasno jelo. Jelo bez finesa ali sa jako puno okusa i vrlo primamljivo. Po rubu tanjura je bilo nekoliko crtica balzamičkog octa, koje po meni puno bolje odgovara da ge se stavi po tjestenini. Možda će vizuelni efekt biti manji ali će jeko dobiti jednu drugu dimenziju. Naime ocat daje vinu jednu jako lijepu notu svježine i čini ga probavljivijim. Uz ovo jelo sam popio čašu terana od Kozlovića berba 07, također dobra kombinacija. Na kraju kada sam sve to platio , niti 150 kn, mome zadovoljstvu nije bilo kraja. Dakle za one među vama koje put nosi u Poreč i žele pojesti nešto dobro i jednostavno , a ne platiti puno svakako posjetite Gourmet i Quatro Gust, nećete biti razočarani.
Prije nekoliko tjedana sam bio u posjeti prijatelju u Poreču gdje smo predstavili vina iz Konavala. Prije degustacije sam malo popodne prošetao kroz grad. Bio je suh ali oblačan dan, tu i tamo po koja kap kiše učinila je Poreč usamljenim i praznim. Većina restorana su zatvoreni i samo se je moglo u izlozima pročitati što nude kada su otvoreni. Iako ,sam već bio ručao kod prijatelja u malom cafe-bistrou Quqtro Gusti,Fritura ala Veneciana, pasta sa canastrelima, jednostavna ali ukusna hrana i pored svega vrlo jeftina hrana, 80 kn, šetajući me je uhvatila ponovno malo želja da nešto pojedem. Nakon malo lutanja po uličicama nabaso sam na restoran Gourmet. Kao i ulice okolo tako je i restoran bio prazan. Ja sam bio jedini gost, i vjerujte mi ljudima koji se bave restoranskim poslom , najgore što je, je biti prazan ali ipak je posjet Gourmetu ostavi na mene jako dobar dojam. Upravo zato ću ga podijeliti sa vama . Htio sam samo nešto malo da pojedem i prvo što mi je zapelo za oko , bio je pršut na stalku za rezanje. Naručio sam pola porcije pršuta , koji je bio jako dobar. Dobro zreo pršut čiji je okus bio vrlo mekan i kremast s finim paprenim štihom koji mu je dao vrlo interesantan pikantan završetak. Kombinacija sa čašom Coronoco malvazije 08 je bila perfektna. Potom su mi preporučili domaće pljukance sa umakom od pršuta, slanine i rajčica i vina. Domaći okus, pomalo seljačka hrana, ali u pozitivnom smislu, da me ne bi krivo razumjeli ili se možda naljutili poradi naziva, vrlo ukusno i slasno jelo. Jelo bez finesa ali sa jako puno okusa i vrlo primamljivo. Po rubu tanjura je bilo nekoliko crtica balzamičkog octa, koje po meni puno bolje odgovara da ge se stavi po tjestenini. Možda će vizuelni efekt biti manji ali će jeko dobiti jednu drugu dimenziju. Naime ocat daje vinu jednu jako lijepu notu svježine i čini ga probavljivijim. Uz ovo jelo sam popio čašu terana od Kozlovića berba 07, također dobra kombinacija. Na kraju kada sam sve to platio , niti 150 kn, mome zadovoljstvu nije bilo kraja. Dakle za one među vama koje put nosi u Poreč i žele pojesti nešto dobro i jednostavno , a ne platiti puno svakako posjetite Gourmet i Quatro Gust, nećete biti razočarani.
ponedjeljak, 22. veljače 2010.
Povijesna vertikalna degustacija graševina podruma Belje
50 godina vinske povijesti Belja na stolu
U studenom 2008 godine tijekom festivala vina u Esplanadi održana je jedna od najzanimljivijih i vjerojatno jedina takove vrste do sada , vertikalna degustacija suhih i polusuhih vina od Graševine. Ideja za ovu degustaciju se je rodila tijekom jednog sastanka mene i gospode, Ivana Dropuljića organizatora festivala i gospodina Franja Francema iz Agrokora. Vina su , zahvaljujući susretljivosti i nesebičnoj suradnji podruma Belje, nakon desetljeća mirovanja u podrumu predstavljena malom broju, usudio bih se reći sretnika , tijekom posebno vođene degustacije. Gospoda iz podruma a, ponaosob gospodin Francem su nas upoznali sa poviješću podruma i vina koja su se kušala. Vina su bez posebne selekcije, prethodnog kušanja i pripreme, naime oni su nasumce izabrali samo nekoliko berbi između velikog broja arhiviranih berbi koje se nalaze u podrumu, donesena u Zagreb. Cilj degustacije je bio vidjeti, dali i kakav potencijal starenja i razvoja posjeduju graševine iz podruma Belje. Graševina ,za koju mi Hrvati govorimo da je naša autohtona sorta, je u naše krajeve najvjerojatnije došla iz Francuske i u svijetu je poznata pod imenom welschriesling i zasigurno ovdje našla najbolju moguću domovinu. Graševina kao sorta može dati široku lepezu raznolikih tipova vina, od bezličnih nisko alkoholnih suhih i polusuhih vina preko bogatih i okusom punih karakternih suhih vina do najboljih predikatnih slatkih vina svijeta. Ja sam do sada nastojao kušati što je više moguće graševina iz različitih zemalja i došao sam do zaključio da najbolje suhe graševine dolaze iz Hrvatske. Ovaj zaključak je donesen nakon velikog broja degustacija vina iz Austrije, Slovenije, Italije i graševina iz Kutjeva. Naime za mene su sve do prije ove degustacije , graševine iz Kutjevačkog vinogorja bile daleko najbolje. Nažalost ,ja do tada nisam imao priliku a, niti sam znao da u Belju postoji ovakvo neotkriveno blago koje baca jedno sasvim novo svjetlo na sortu i vina od njih. Ipak, moram reći da je teško sada govoriti koje je vinogorje bolje i mislim da nije niti potrebno , ali je jako interesantno usporediti ih u i vidjeti gdje su i kakove su razlike i što ih uzrokuje. Nadam se da ću uskoro biti u situaciji da kušam ovako stare graševine iz Kutjevačkog vinogorja i da ću moći donijeti još bolji sud o sorti i utjecaju terroira na nju. Budući da je ova degustacija pokazala da Baranja ima nevjerojatan potencijal glede dugovječnosti graševine , svakako treba o tome voditi računa u budućnosti te pomno pratiti što se tamo događa. Također je važno naglasiti da se baranjske graševine stilom razlikuju od kutjevačkih i da ne treba previše pažnje trošiti na traženje koje su bolje, nego se treba fokusirati na njihovu raznolikost i posebnost i kao takove ih promatrati i uspoređivati, jer ipak ovdje je riječ o dva različita vinogorja. Tijekom degustacije na stolu se je našlo pedeset godina vinske povijesti podruma Belje, najmlađa graševina je bila iz 2007 a najstarija iz 1955 godine. Ova unikatna degustacija je prvenstveno pokazala iznenađujući potencijal starenja ovih vina. Starija vina podsjećaju na stara zrela Chenin vina iz doline Loire i imaju ogroman gastronomski potencijal. Vina su jako prikladna za kombiniranje sa ribom i jelima od bijelog mesa. Degustacija je počela sa berbom 2007 a, potom su slijedile 1989, 1984, 1978, 1975, 1971,1965 i na kraju 1955 godina. Sve berbe ,sim berbi 1965, 1971,1975 i 1988 koje su bile polusuhe, su bila suha vina, dakle bez ostatka šećere. Upravo ova činjenica da je najstarije vino , berba 1955 suho vino govori o tome koji potencijal ova sorta ima. Teško je vjerujte mi bilo , gdje u svijetu, danas naći bijela suha vina da se ovako dobro drže u svojoj 53 godini života. Ja vina ocjenjujem ocjenama 1 do 5 kao što se i u školi ocjenjuje i mislim da je svakome ovaj način ocjenjivanja blizak i da ga svatko lako može razumjeti.2007 Goldberg kasna berba 3+
Laganozlatne boje, bogatog i zrelog voćnog i aromatskog mirisa lagana nota botrytisa, bogat , kompleksan i puno voćan okus, bijeli papar , izrazito vino za uz jelo.
Graševina 1989 4+
Zlatno žute baja sa jasnim tonovima evolucije, fin intenzivan miris, tost i vanilija, gotovu karamela, med i minerali, otvara se u čaši, okusom obla, voćna,maslac i citrusi, nevjerojatno svježa i delikatna, dugačkog ,finog i elegantnog završetka, vino za uz ručak.
Graševina 1984 -3
Iste boje, lagano oksidativni tonovi, manje raznolika, jasnije starije vino, okusom još uvijek živo i intenzivna ali ne smetajuća gorčina, vino za široku gastronomsku upotrebu
Graševina 1978 -5
boje, lagano narančasti tonovi, podsjeća na Jerez vina, kora od naranče, suhe oskoruše, oksidativne impresije, konfitirano voće, fine svježe i visoke kiseline, uravnoteženo vino sa puno finesa, gastronomsko vino pur sang.
Graševina 1975 4+
Prekrasna boja starog zlata, tost, botrytis, karamela, creme brulee, zrelo voće, svježe voćne tercijarne arome, živahno , citrus, krasan balans, još uvijek mladoliko vino sa jako puno sočnosti i elegancije.
Graševina 1971 4
Boje zlata, oksidativni tonovi, podsjeća na Jura vina, minerali, bijeli papar i tabak, slatkastog okusa, citrus, kamilica, dobar balans i kiseline , okus je puno bolji od mirisa.
Graševina 1965 3
Zlatno žuta boja, lagano oksidativan bouqet, kremen, citrus, fino ne toliko kompleksno koliko elegantno vino, dugog završetka.
Graševina 1955 4+
Krasna boja, staro zlato, puno mirisa, aromatično i kompleksno, kamilica, zeleni čaj, okusom puno sa puno stila i finoće, kompleksno gastronomsko vino iznenađujuće vitalnosti.
subota, 20. veljače 2010.
Zašto pišem o vinu
Život je predragocjen i prekratak da bi pili loša vina , a da bi prepoznali dobra vina trebamo se svi zajedno barem malo po tom pitanju i obrazovati. Upravo zbog ovoga sam osjetio potrebu da pokrenem ovaj blog i moje znanje o vinu podijelim sa svima vama koji ste za to zainteresirani. Na početku mi pristojnost nalaže da vam se predstavim tko sam i što sam.
Moje ime je Ivo Ivaniš i jedan veliki dio proteklih 15 godina svog života sam potrošio na vino i druženje sa njim i sa onima koji ga prave. Iako sam od svojih malih nogu u kontaktu sa vinovom lozom i vinom, tek sam se 1995 godine ozbiljno počeo baviti njime. Naime, kako sam podrijetlom iz Konavala, moja obitelj je imala popriličan vinograd, sedamdesetih godina prošlog stoljeća ona je posjedovala cca. 10000 čokota loze od koje se je pravilo vino, prvenstveno za domaću potrošnju ,a jedan dio i za komercijalne svrhe. Dakle sve facete rada u vinogradu i u podrumu su mi poznati , a kušanje sam naučio tijekom mog dugogodišnjeg boravka u Nizozemskoj. Tamo sam na vinskoj akademiji , nakon pohađanja jednogodišnjeg školovanja , 1996 godine dobio diplomu Vinoloog van de Wijnacademie. Tijekom ovog tečaja sam stekao široko teoretsko obrazovanje o svim važnijim vinogorjima svijeta i pored toga jedan veliki dio tečaja, u biti najveći, smo potrošili na učenje,kako slijepo kušati i ocjenjivati vina. Nakon toga sam bio član u žiriju za izbor najboljih vina Nizozemske, a 2000 godine sam bio i član stručnog ocjenjivačkog žirija sajma Vinitaly. 2002 godine sam osvojio naslov Vinoloog van het jaar, bio sam najbolji vinoloog Nizozemske nakon što sam u finalu najbolje prepoznao vina koja je trebalo slijepo ocijeniti i prepoznati. Od mogućih 12 ja sam točno prepoznao 10 vina i time postao pobjednik. Također tijekom svog boravka u Nizozemskoj povremeno pišem o vinu a ponaosob o hrvatskim vinima i tekstove objavljujem u vinskom magazinu Proefschrift. Posljednjih godina svog boravka u Nizozemskoj intenzivno sam se obrazovao na polju gastronomije i to pogotovo na polju sljubljivanja vina i jela, te učestvovao na velikom broju specijalnih degustacija u najboljim Nizozemskim restoranima i na sajmovima gastronomije. Još uvijek sam aktivan na gastro sajmu Wine Professional , koji se svake godine održava u Amsterdamu, kako pri vođenju degustacija tako i u promociji Hrvatskih vina. Po povratku u Hrvatsku 2002 godine pisao sam vinske kolumne u Dubrovačkom Vjesniku, i vjerujem tada bio jedini čovjek u Hrvatskoj, koji je skoro sedamdeset tjedana za redom pisao kolumne o vinu i gastronomiji. Također sam nekoliko godina pisao i za magazin Turist Plus , da bi se posljednje tri godine više posvetio pravljenju i promociji vina a, manje pisanju o njemu. Naime, pomalo sam uključen i rad festivala vina i gastronomije koji se već nekoliko godina za redom održava u Esplanadi u Zagrebu. Međutim , čitajući , sve što se i kako , danas o vinu po medijima piše , osjetio sam potrebu da se ponovno aktivno uključim i počnem o vinu pisati. A zašto, moći će te čitati u tekstovima koje ću objavljivati na blogu.
Moje ime je Ivo Ivaniš i jedan veliki dio proteklih 15 godina svog života sam potrošio na vino i druženje sa njim i sa onima koji ga prave. Iako sam od svojih malih nogu u kontaktu sa vinovom lozom i vinom, tek sam se 1995 godine ozbiljno počeo baviti njime. Naime, kako sam podrijetlom iz Konavala, moja obitelj je imala popriličan vinograd, sedamdesetih godina prošlog stoljeća ona je posjedovala cca. 10000 čokota loze od koje se je pravilo vino, prvenstveno za domaću potrošnju ,a jedan dio i za komercijalne svrhe. Dakle sve facete rada u vinogradu i u podrumu su mi poznati , a kušanje sam naučio tijekom mog dugogodišnjeg boravka u Nizozemskoj. Tamo sam na vinskoj akademiji , nakon pohađanja jednogodišnjeg školovanja , 1996 godine dobio diplomu Vinoloog van de Wijnacademie. Tijekom ovog tečaja sam stekao široko teoretsko obrazovanje o svim važnijim vinogorjima svijeta i pored toga jedan veliki dio tečaja, u biti najveći, smo potrošili na učenje,kako slijepo kušati i ocjenjivati vina. Nakon toga sam bio član u žiriju za izbor najboljih vina Nizozemske, a 2000 godine sam bio i član stručnog ocjenjivačkog žirija sajma Vinitaly. 2002 godine sam osvojio naslov Vinoloog van het jaar, bio sam najbolji vinoloog Nizozemske nakon što sam u finalu najbolje prepoznao vina koja je trebalo slijepo ocijeniti i prepoznati. Od mogućih 12 ja sam točno prepoznao 10 vina i time postao pobjednik. Također tijekom svog boravka u Nizozemskoj povremeno pišem o vinu a ponaosob o hrvatskim vinima i tekstove objavljujem u vinskom magazinu Proefschrift. Posljednjih godina svog boravka u Nizozemskoj intenzivno sam se obrazovao na polju gastronomije i to pogotovo na polju sljubljivanja vina i jela, te učestvovao na velikom broju specijalnih degustacija u najboljim Nizozemskim restoranima i na sajmovima gastronomije. Još uvijek sam aktivan na gastro sajmu Wine Professional , koji se svake godine održava u Amsterdamu, kako pri vođenju degustacija tako i u promociji Hrvatskih vina. Po povratku u Hrvatsku 2002 godine pisao sam vinske kolumne u Dubrovačkom Vjesniku, i vjerujem tada bio jedini čovjek u Hrvatskoj, koji je skoro sedamdeset tjedana za redom pisao kolumne o vinu i gastronomiji. Također sam nekoliko godina pisao i za magazin Turist Plus , da bi se posljednje tri godine više posvetio pravljenju i promociji vina a, manje pisanju o njemu. Naime, pomalo sam uključen i rad festivala vina i gastronomije koji se već nekoliko godina za redom održava u Esplanadi u Zagrebu. Međutim , čitajući , sve što se i kako , danas o vinu po medijima piše , osjetio sam potrebu da se ponovno aktivno uključim i počnem o vinu pisati. A zašto, moći će te čitati u tekstovima koje ću objavljivati na blogu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)