Nedavno sam bio u Nizozemskoj gdje sam dosta vremena proveo po vinotekam kušajući i kupujući vina. Ponuda vina u ovoj zemlji je nakon Engleske ,a zasigurno na starom kontinentu , najraznolikovitija i najbogatija. Na policama su boca uz bocu stajala vina iz svih klasičnih vinskih zemalja, dakle Francuske, Italije, Španjolske, Njemačke, Austrije i Portugala te naravno velika paleta iz zemalja novog svijeta , kao što su Čile, Australija, USA, Južna Afrika i Argentina. Sve u svemo, ništa, posebno nisam ovim rekao. Normalan je stvar da se ta vina tamo mogu naći i kupiti, ali nije normalna stvar da se vina iz Hrvatske nigdje ne mogu naći. Kada sam se malo bolje uputio u istraživanje i traženje naših vina, došao sam do poražavajućeg rezultata. Bilo je vina iz Alžira, Maroka, Libanona, Grčke, Mađarske, Bugarske, Moldavije, Krima, Kine, Urugvaja, Brazila , Slovenije i Makedonije ali vina iz hrvatske ni za lijeka. Ovaj podatak i reakcija publike na vinskom sajmu, na kojem sam predstavio jedan mali broj crvenih Hrvatskih vina, me je ponukala da napravim analizu ovog stanja.
Prvo nekoliko riječi o reakciji vinoljubaca na naša vina. Veliki broj njih je dobro upućen u podrijetlo i sortu od kojih je vino napravljeno, te su i u dosta velikom broju govorili o tome da je tih vina nekada prije bilo za kupiti i u Nizozemskoj, ali da ih sada nema. Kakvoća plavaca sa Pelješca i Hvara je bila ugodno izneneđenje za većinu posjetitelej i kolege vinskih trgovaca i vinara koji su predstavljali svoja vina, koji su ih kušali te su ujedno izrazili dobro mišljenej o njima i njihovom mijestu na Holandskom tržištu.
Dakle , sada kada postoji interes i mijesto ovim vinima na tržištu u Nizozemskoj, postavlja se pitanje zašto ih nema.
Većina će reći , Nizozemska je daleko i tamo nema puno hrvata , ali zato ima naših vina u Njemačkoj za kupiti. Jednim dijelom bih se složio sa ovom konstatacijom, ali bih je isto tako htio proanalizirati i dati svoje išljenje o njoj.
Istina je da vina ima u Njemačkoj , ali se postavlja pitanje tko konzumira ta vina. U ovom slučaju su to uglavnom naši ljudi ili posjetitelji Hrvatskih restorana u Njemačkoj, gdje su opet većinom naši ljudi gosti.
Dakle zaključak slijedi, naša vina u Njemačkoj piju naši ljudi. Nemam ništa protiv, ali mislim da bi naša vina postala popularna izvan naših granica, onda ih moralaju konzumirati stanovnoci tih zemalja a, ne samo ili uglavnom naši iseljenici. Ova vina moraju postati poznata i prihvaćena od strane državljana te države i tek se onda može govoriti o nekakvom izvozu i plasmanu naših vina na stranom tržištu.
Široj Europskoj publici su naša vina nepoznata. O njima se ne piše i ne govori u medijima tih zemalja, nema smišljene i dobro organizirane promidžbe, ništa se ne radi na tom polju. U mojim razgovorima sa vinarima često sam čuo da oni nemaju dovoljno vina da bi išli s njime u izvoz te da je njima važnije domaće tržište i obaveze koje oni prema njemu imaju. Zadnji dio odgovora je hvale vrijedan, ali ja osobno mislim da nije u potpunosti istinit.
Jedna druga stvar je ovdje u igri. Naša vina i naši vinari trenutno postižu najbolju cijenu na domaćem tržistu i to jedino i isključivo iz jednog razloga ,a to je, nedostatak kvalitetnog vina na našem tržištu te zakoni koji na njemu vladaju.
Sjećam se, još dok sam živio u Nizozemskoj da sam u Njemačkoj kupovao vina od uvoznika i onda ih dalje prodavao u Nizozemskoj za manju cijenu nego da sam ih direktno kupovao u Hrvatskoj. Tada mi je to bilo vrlo čudno, da bih to tek sada u potpunosti shvatio. Potražnja tržišta za kvalitetnim vinim u Hrvatskoj je veća od trenutne ponude, te su glede toga cijene u posljednje dvije godine drastično porasle. Još se dobro sjećam kada je Grgić svoje prvo vino pustio u prodaju i za njega tražio gotovu 100 kuna po boci. Svi su bili zapanjeni, ali danas nakon šest godina gotovo su ga svi stigli a, poneki i prestigli cijenom. Da se vina na domaćem tržistu mogu dobro prodati te da je to jedan od uzroka da se vina ne izvoze, donekle mi je i shvatljivo , ali mi nije shvatljivo da vinari ne gledaju , što bi se pučki reklo , dalje od nosa. Cijene naših dobroh vina su u prosjeku i više od 10 eura, a pogotovu ako se uzme u obzir trgovačka marža, koja je u usporedbi sa npr. Nizozemskom , nekoliko puta manja, onda je lako zakjučiti da su naša vina proizvodno jako skupa i da će imati ogromnih problema kada se Hrvatska uključi u EU. Pogotovu će biti jako velikih probleme sa vinima čija se cijena kreće oko 6 eura. Za ovaj novac i sa puno većom zaradom se mogu vrlo lako naći vina koja svojom kakvoćom daleko nadmašuju svoje Hrvatske konkurente. Doći će do kolapsa naše vinske industrije ako se nastavi raditi na isti način kao sada. Što se tiče visoko kvalitetnih vina tu je priča nešto drugačija , ali će i ona imati dosta problema. Za očekivati je da će se trend porasta cijena nastaviti i da će ova vina vrlo brzo postići cijenu od 20 pa i više eura. Ponovno naglašavam da se za tu cijenu mogu naći i bolja vina od naših, te da će se potrošači s vremenom zasititi naših vina i htjeti kušati i piti nešto novo. Ukoliko naši vinari , ali ne samo oni sami, ništa ne urade na ovom planu, očekuju ih teška vremena. Na domaćem tržištu će biti jako skupa a, na stranom tržištu će ostati nepoznata i glede cijen koju će oni tražiti, vrlo nekonkurentna. Najbolji primjer je za to Mađarska. Dakle jedino što im preostaje je da se više posvete poboljšavanju kakvoće svojih vina te da ih pokušaju plasirati na strano tržište, gdje glede svoje specifičnosti mogu tijekom godina postići i bolju cijenu nego kod kuće, primjer Austrija. Gospodo vinari promislite o ovome.
Ovo je tekst kolomne koja objavljena 2004 godine, dakle prije točno 9 godina i 3 dana , pa da vidimo gdje smo sada.
Sada smo već daleko na putu ka EU i za manje od pola godine postajemo njen dio. Na tom putu je , politički napravljeno jako puno, ali se postavlja jedno veliko pitanje, : Što smo napravili za vina? . Moj odgovor je , sa kojim se ne morate složiti :Jako malo .
Iako nije crno kako je bilo 2004 ,još uvijek su naša vina jedna velika nepoznanica širokoj vinskoj publici europe. Tu i tamo se nešto piše i poneki vinari izvoze ponešto, ali je sve to još uvijek nedovoljno. Međutim, po meni nije to najveći problem koji Hrvatska vinare i njihova vina očekuje kada uđemo u Europu.
Njihov najveći problem je još uvijek odnos cijene i kvalitete vina.
Kod nas je trenutno gotovo nemoguće naći imalo ozbolnije vino u ncijeni ispod 10 €. Kao što sam i prije rekao cijena boljih a, pogotovo crvenih vina je već dosegla 20 € i dalje se penje.
Ipak najveći problem je u vinma cijenovne ketegorije 7 € do 15 € ili u kunama 50 do 100 kuna.
U toj kategoriji vina se nalazi najveći broj vina koji se mogu naći na policama trgovina i vinoteka i kada ta vina usporedimo sa konkurencijom iz svijete , pojavljuje se jedan , po meni veliki, problem.
Naime, za očekivati je da će u budućnosti domaći potrošač, koji najviše kupuje i pije ta vina, poželjeti kušati i popiti nešto novo.
Liberalizacijom uvoza, na tržište će doći vina od nama ne baš poznatih sorti ali i onih poznatih , koje će za manje novaca više nuditi od domaćih pandana. Navest ću par primjera i njihove cijene u Nizozemskoj:Welmoed Sauvignon Blanc 2012 Južna Afrika 4,99 € (38 kuna), Flexbourn Sauvignon Blanc 2011 Novi Zeland 5,99 € (45 kuna), Merlot Bodega Norton 2011 Argentina 4,99 € (38 kuna), Merlot Casa Lapostolle 2011 Čile 8,99 € (67,5 kuna), Ravenswood Zinfandel Old Wines 2010 6,99 € (74.25 kuna). Ili nekoliko vina od sorti koje se kod nas ne uzgajaju npr.:Gruner Veltliner Petra Unger 2011 9,5 € (71,25 kuna), Malvira Roero Arneis 2010 11,5 € (86,25 kuna), 9 Meses Bodega carmelo Rodero ribera del Duero 2010 Španjolska 12,85 € (96,5 kuna), Valori Montepulciano d Abruzo 2010 Italija 8,7 € (65,25 kuna). Ova prije spomenuta vina se nalaze među top 5 najboljih vina koja se u njihovoj cijenovnoj konkurenciji mogu kupiti u Nizozemskoj i vjrujte mi , vrlo je teško trenutno u Hrvatskoj naći konkurenciju ovim vinima.
Ovi podaci nam govore da će se veliki broj proizvođača jeftinih vina suočiti sa ogromnim problema u skoroj budućnosti, i nadam se opstati, iako su moje sumnje u to velike.
Ja ipak mislim da će se jedan veliki dobrih hrvatskih vina prodavati, u istim pa čak i u većim količinama, kao i do sada i to zahvaljujući ,iskjučivo i jedino ,turizmu. Jer kao što je poznato turisti su naši najveći konzumenti boljih i skupljih vina i taj će se trend i dalje nastaviti. Naime, turisti prvenstveno piju vina zemlje u kojoj se nalaze na odmoru te bi to bi trebao biti dodatni poticaj za bolju suradnju vinara i ugostitelja a,po naosob na polju formiranja cijena, o čemu ću pisati opširnije drugi puta.
Dakle kao zaključak nam se nameće činjenica da je hitno potrebno maklsimalno truda uližiti na promociju i poboljšati image hrvatskih vina na zapadno europskom tržištu, te ujedno poraditi na poboljšanju odnosa cijene i kvaliteta hrvatskih vina ukoliko ih želimo plasirati na strano ,a i n domaće tržište. Hrvatski vinaru maoraju hitno sjesti za stol i odlučiti na kojemn dijelu europskog a i svijetskog tržišta žele nastupati i tome se posvetiti 110%. Ako mene pitate, mislim da bi oni trebali zaboraviti niži segment, jer nisu u stanju proizvoditi dovoljno velike količine da bi bili relevantni igrači, te da se moraju posvetiti niši boljih , posebnih i samo sa hrvatskih vinograda i od hrvatskih sorti napravljenih vinima. Mi za to imamo adute, prvenstveno u autohtonim sortama i tipičnim hrvatskim terroirima ,a pored toga imamao i potencijal za napraviti vrlo dobra vina od već u svijetu poznatih i priznatih sorti.
Prijatelji vinari želim vam puno sreće i pameti u Europi.
