Subota 26 listopada 2002 godine na putu za
Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa
trajektom, zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt
izgledao je vrlo privlačno i gostoljubivo, međutim kada sam potražio čašu
bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam
nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi.
Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može
dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora
dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada , kako u svakodnevnom životu tako
i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak
bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s
ciljem kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao
u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu , u kojima
stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj
tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pjat paste naručio
sam i popio pivo.
Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi
postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome , to
jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i
kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima
još na ovako niskom nivou.
U ovim krajevima je uobičajeno da nam se , još
kao djeci , malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos
tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi
uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu
se još uvijek pristupa na način da ga se miješa sa vodom u obliku bevande ili
gemišt i time mu se ne pomaže , nego se na taj način obezvređuje njegova
svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko
načina protumačiti. .
Kao prvi razlog mogao bi se navest povijesni i
tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju
je funkcija vode bila razblažiti sadržaj
alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu
konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.
Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno
vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na
uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom donekle mogu zakamuflirati.
Glede dosta teške ekonomske situacije za
očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje
svakodnevno , što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna
vina , sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa
vodom donekle može
opravdavati.
Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok
ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado
pričamo o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i
vinskoj državi , jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i
proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na
najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom
nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat , na
sve ovo , imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba
trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samom i složiti se sa činjenicom , da
je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog
trenda potpuno prevaziđena a , moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u
vinskim zemljama je porast sadnje vinograda , bazirana na saznanju da se
kvalitetno vino za 80% pa i više stvara
u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i
pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta
grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta , jer se
ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati . Po
podacima OIV “Office international de la
Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a
konzumirano je samo 220 mil.
Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali
kvalitetni pomak vina u hrvatskoj , lako bi došli da zaključka da je on u
najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo
može primijetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je
doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još
puno bolje. Može se zaključit da je vinska kultura , većine naših vinar tako i
potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u
kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.
Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do
zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje
tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na
izobrazbu potrošača vina a, pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog
vina.
Cilj moje kolnome u budućnosti bi trebao biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore
navedenome , a ja osobno ću pokušati
svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina ,
podijeliti sa vama.
Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša
vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše
vino.
Ja ću
tijekom sljedećih mjeseci objaviti sve moje tadašnje kolumne koje su izašle u
Dubrovačkom vjesniku i svaku popratiti sa malom usporedbom kako je bilo prije
16 godina i kako je sada.
Ova kolumna
je objavljena 23 prosinca 2002 godine , kao prva u nizu njih šezdesetak i kada sada pogledam unazad , moram zaključiti
da se dogodio ogroman pomak unaprijed.
Pošip
se je kao vino definitivno etablirao i toči se na čaše ne samo na Korčuli nego
i diljem cijele hrvatske. Vinska kulture je doživjela ogroman razvoj , kako kod
vinara tako i kod konzumenata.
Svjetska
proizvodnja vina po OIV je otprilike ista, naime 2016 godine proizvedeno je 267
mil. a konzumirano je 241 mil. hl vina , što nam ukazuje da se svjetske zalihe
vina polako smanjuju.
Jako me
veseli da se ogromnim koracima ide naprijed i lijepo je pogledati i zaključiti
da je vino dobilo mjesto koje je oduvijek imalo. Iako i dalje kupovna moć
prosječnog konzumenta vina nije na nekoj baš visokoj razini, vidi se pomak u
potrošnji i konzumaciji boljih vina , koji su nota bene i cjenovno zadnjih par godina
postali prihvatljiviji.
Sade se
novi vinogradi, otvaraju se nove vinarije , dolaze neki novi klinci i sve
zajedno ide u dobrom smjeru iako se može još puno bolje.
Turisti
koji nas pohode su veliki potrošači naših vina i može se reći da se glede vina
koja im se trenutno nude, zadovoljni vraćaju kući.
Jedino
nažalost moram priznati da se do danas nije baš puno napravilo a, trebalo je , što se tiče pisane riječi o
vinu a, osobito mislim na konstantnost vinskih kolumni kako u nacionalnim tako
i u regionalnim listovima pa i među blogerima, iako moram napomenuti da je bilo
i da još uvijek ima dobrih pokušaja ali mislim da ih je premalo.
