Autohtone sorte jokeri u globalnoj vinskoj igri
Klasična vinogorja svijeta već od samog svog početka djelovanja su, radila i još uvijek rade na promociji svojih autohtonih sorti kao garancije kakvoće i osebujnosti svojih vina.
Svima nam je dobro poznato da Bordeaux svoju reputaciju i uspjeh bazira prvenstveno na Cabernet Sovignonu i Merlotu dok Pomerol i Saint Emilion svoje ima grade na Cabernet Francu i Merlotu. Bourgogen se širom cijelog svijeta pročulo zahvaljujući bijelom Chardonnayu i crvenom Pinot Noiru, dok je dolina rijeke Rhone svoj uspjeh bazirala na crvenom Syrahu i bijelom Viogniru. Italija počevši sa sjevera prema jugu gradi svoju reputaciju na Nebbiolu u Pijemontu i Sangiovesu u Toskani za nabrojiti samo neke od najvažnijih vinogorja i sorata. Njemačka stječe priznanja već stoljećima na račun Rieslinga dok Španjolska sebe kiti uspjesima Tempranilla u Rioji i Palomina u Xerezu kao okosnicama svoje vinske kulture. Dakle već od samog početka modernog vinarstva u Europi ono se je baziralo na dobro prokušanom modelu kombinacije vinogorje i sorti koji su se kao najbolje pokazale u njima. Vremenom sorte polako prelaze u drugi plan dok na prvo mjesto dolaze vinogorja i proizvođači. Najbolji primjer toga su klasifikacija chateau u Bordeaux te geografska klasifikacija vinogorja u Bourgogne. Ovo je uvjetovalo tima da se više nije govorilo o sortama već o vinarima. Zvučna francuska imena kao što seu Chateau Latour, Chateau Margeaux, Chateau Mouton- Rothschild ,Chateau Yquem, Chateau Petrus i Le Pin te Domainen de la Romanee-Conti su još i dan danas garancija vrhunske kakvoće vina. Ona su garantirala i još uvijek garantiraju postojanost kakvoće vina koji oni proizvode. Njihova imena su automatski postala i još uvijek jesu sinonim sortama koje oni uzgajaju i vinima koji se od njih prave . Za dobre poznavatelje vina je sve do početka 70tih godina prošlog stoljeća važilo kao pravilo da najbolja vina od Chardonnaya dolaze iz Bourgogne , a od Cabernet Sauvignona iz Bordeauxa. A, onda dolazi de preokreta. 1976 godine britanski vinski novinar i trgovac vinima, nastanjen u Parizu, Steven Spurrier je organizirao sada već legendarnu a za to vrijeme veoma smionu i pomalo provokativnu degustaciju vina. Naime, on je organizirao slijepo i ogledno kušanje najboljih Francuskih, nota bene vina iz Bourgogne i Bordeaux, te Američkih bijelih vina od Chardonnaya i crvenih od Cabernet Sauvignona. Većina prisutnih je ovaj potez smatrao veoma provokativnim jer je vladalo mišljenje da se vina iz ovih dviju zemalja a pogotovu od ovih sorti i ovih vinogorja ne mogu uopće uspoređivati. Kada su na kraju otkriveni pobjednici rezultat je bio koliko iznenađujući toliko više šokantan i u potpunosti je promijenio stavove vinskih novinara a i proizvođača vina cijelog svijeta. Naime. pobjednik među vinima od sorte Chardonnay bilo je kalifornijsko vin napravljeno od grožđa sa vinograda posjeda Chateau Montelena čiji je tvorac bio nama svima dobro poznati Miljenko Mike Grgić. Nagradu kao najbolje crno vino dobilo je vino Cabernet Sauvignon sa posjeda Stag’s Leap Wine Cellars kojega je napravio poljak Warren Winiarski. Ova degustacija se smatra jednom od prekretnica koje su označile daljnji razvoj vinarstva da bi ono postalo onakvo kako je danas. Činjenica de su vina iz amerike pobijedila dao je ogroman medijski impuls američkom vinogradarstvu i vinarstvu. Biti bolji od Bourgogne i Bordeauxa zvučalo je gotovo nevjerojatno . Ovo je ponukalo amerikance da svoj promidžbeni rat baziraju na sortama koje su im ovaj uspjeh donijele. Dakle Chardonnay i Cabernet Sauvignone su postali aduti u rukama američkih vinar te samo njihovo spominjanje na etiketi je otvaralo vrata trgovcima i postalo je jedan od glavnih pokazatelja i garancija kakvoće vina . Godinama nakon toga amerika gradi svoj vinski image na ovim dvjema sortama. Popularnost ovih dviju sorti postiže nevjerojatne razmjere. Njihova imena postaju zaštitni znak vina iz amerike , a potom i ostalih zemalja Novog Svijeta. Vina od ovih sorti postaju uniformirana i lako prepoznatljiva. Svojim okusom svidjela su se ogromnoj većini vinopija. Jednostavna i sa dosta okusa , ova vina su svojim izraženom voćnošću i dosta visokom dozom hrasta vrlo brzo osvojila srca velikog broja potrošača. Uniformirana i svugdje prepoznatljiva vina su nevjerojatno brzo galopirala i osvajala police vinskih dućana i samoposluga širom svijeta. Izgledalo ja kao da njihovom uspjehu nikad neće biti kraja. Popularnost ovih sorti su otkrili i vinari u drugim krajevima svijeta. Vinari iz Australije , Čilea , Južne Afrike kreću istim putem. Popularnost i dalje raste da bi se prije nekoliko godina dogodilo ono čega se ja svatko bojao. Tržište postaje zasićeno sa jednostavnim voćem bogatim i hrastom parfumiranim vinima. Konzument kreće u potragu za nečim novim. Zasićeno, sa jednim te istim okusom ,tržište traži nešto novo. Vinari iz cijelog svijeta ponovno vide svoju šansu i kreću u napad sa svojim starim i autohtonim sortama koje su tijekom vremena pale u lagani zaborav. Prva zemlja novog svijeta koja je nastupila na tržište sa svojom sortom je bila Australija. Shiraz postaje njen zaštitni znak. Nakon toga svijet ponovno otkriva Zinfandel koji postaje zaštitni znak Američkog vinarstva . Južna Afrika prelazi u ofanzivu sa crvenim Pinotagem i bijelim Steenom, Čile stavlja u prvi plan svoj Carmenere. Stara dobra europa ne spava, Italija forsira Primitivo i Negroamaro, jug Francuske se vraća zaboravljenim Carignanu i Grenacheu. Svijet osvajaju austrijski Gruner Veltliner i Zweigelt. Portugal izlazi na tržište sa vinima od 100% Tourige Nacional, Grčka forsira Xinomavro i Assyrtiko, za samo spomenuti neke. Glede ovoga lako je zaključiti da šanse Hrvatske glede stvaranja međunarodne reputacije stoje na dohvat ruke. Plavac i Babić od crvenih te Pošip, Grk, Malvazija i Graševina od bijelih posjeduj jako veliki potencijal kojega treba pod hitno iskoristiti. Vinoljupci svijet čekaju sa nestrpljenjem nešto novo , nepoznato i dobro a, što su bez ikakve sumnje od ovih sorti dobro napravljena vina . Budući da i mi imamo konja za trku treba se samo u nju uključiti.
Od trenutka objave ove kolumne, dakle gotovo 7 godina, dogodilo se je ono što sam i predvidio. Naši vinar osvajaju medalje i priznanja sa internacionalnim , ali u zadnje vrijeme sve više sa autohtonim sortama. Hrvatska u vinskim krugovima svijeta postaje sve više prepoznatljiva po Pošipu, Graševini,Plavcu Malom i Malvaziji. Decanter već dva put za redom daje srebro baš za ove sorte i time nam daje signal u kom pravcu treba ići. Stanje koje je trenutno, glede vina od naših autohtonih sorti je zadovoljavajuće i daje još više poticaja da se na njima radi. Svijet je definitivno otkrio Pošip i Plavac Mali, koji se ne uzgajaju nigdje drugdje osim u hrvatskoj i na to treba biti jako ponosan i iskoristiti to do maksimuma