VINSKA KULTURA

                             

                       Vinska kultura

Subota 26 listopada 2002 godine na putu za Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa trajektom, zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt izgledao je vrlo privlačno i gostoljubivo, međutim kada sam potražio čašu bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi. Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada , kako u svakodnevnom životu tako i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s ciljem  kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu , u kojima stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pjat paste naručio sam i popio pivo.

Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome , to jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima još na ovako niskom nivou.

U ovim krajevima je uobičajeno da nam se , još kao djeci , malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi  u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu se još uvijek pristupa na način da ga se miješa sa vodom u obliku bevande ili gemišt i time mu se ne pomaže , nego se na taj način obezvređuje njegova svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko načina protumačiti. .

Kao prvi razlog mogao bi se navest povijesni i tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju je  funkcija vode bila razblažiti sadržaj alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.

Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom  donekle mogu zakamuflirati.

Glede dosta teške ekonomske situacije za očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje svakodnevno , što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna vina , sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa vodom  donekle može opravdavati.

Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado pričamo  o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i vinskoj državi , jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat , na sve ovo , imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samom i složiti se sa činjenicom , da je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog trenda potpuno prevaziđena a , moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u vinskim zemljama je porast sadnje vinograda , bazirana na saznanju da se kvalitetno vino za 80% pa i više  stvara u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta  grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta , jer se ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati . Po podacima OIV  “Office international de la Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a konzumirano je samo 220 mil.

Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali kvalitetni pomak vina u hrvatskoj , lako bi došli da zaključka da je on u najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo može primijetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još puno bolje. Može se zaključit da je vinska kultura , većine naših vinar tako i potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.

Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na izobrazbu potrošača vina a, pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog vina.

Cilj moje kolnome u budućnosti bi trebao  biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore navedenome , a  ja osobno ću pokušati svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina , podijeliti sa vama.

Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše vino.

Ja ću tijekom sljedećih mjeseci objaviti sve moje tadašnje kolumne koje su izašle u Dubrovačkom vjesniku i svaku popratiti sa malom usporedbom kako je bilo prije 16 godina i kako je sada.

Ova kolumna je objavljena 23 prosinca 2002 godine , kao prva u nizu njih šezdesetak i  kada sada pogledam unazad , moram zaključiti da se dogodio ogroman pomak unaprijed.

Pošip se je kao vino definitivno etablirao i toči se na čaše ne samo na Korčuli nego i diljem cijele hrvatske. Vinska kulture je doživjela ogroman razvoj , kako kod vinara tako i kod konzumenata.

Svjetska proizvodnja vina po OIV je otprilike ista, naime 2016 godine proizvedeno je 267 mil. a konzumirano je 241 mil. hl vina , što nam ukazuje da se svjetske zalihe vina polako smanjuju.

Jako me veseli da se ogromnim koracima ide naprijed i lijepo je pogledati i zaključiti da je vino dobilo mjesto koje je oduvijek imalo. Iako i dalje kupovna moć prosječnog konzumenta vina nije na nekoj baš visokoj razini, vidi se pomak u potrošnji i konzumaciji boljih vina , koji su nota bene i cjenovno zadnjih par godina postali prihvatljiviji.

Sade se novi vinogradi, otvaraju se nove vinarije , dolaze neki novi klinci i sve zajedno ide u dobrom smjeru iako se može još puno bolje.

Turisti koji nas pohode su veliki potrošači naših vina i može se reći da se glede vina koja im se trenutno nude, zadovoljni vraćaju kući.

Jedino nažalost moram priznati da se do danas nije baš puno napravilo  a, trebalo je , što se tiče pisane riječi o vinu a, osobito mislim na konstantnost vinskih kolumni kako u nacionalnim tako i u regionalnim listovima pa i među blogerima, iako moram napomenuti da je bilo i da još uvijek ima dobrih pokušaja ali mislim da ih je premalo.

Zlatan Plenković hrvatski Robert Mondavi

Na današnji dan se navršavaju dvije godine od prerane i tragične smrti jednog od pionira i velikana moderne Hrvatske vinske scene i to me je ponukalo da napišem i time iskažem svoje poštovanje i zahvalnost za sve što je Zlatan u svom životu uradio za vino, vinarstvo i vinogradarstvo Hrvatske.

Moj prvi susret sa Zlatanom je bio u Zagrebu 1997. godine za vrijeme Vinovite, u to doba velika manifestacija vina u Hrvatskoj, na lijepom i velikom izložbenom prostoru 'VINOLINE', koje je bio centralno mjesto vinskog dijela sajma. Sve se vrtjelo oko njih,6 pionira hrvatskog vinarstva, Plenkovića, Enjingija, Skaramuče, Krauthakera, Katunara i Zdjelarevića, ekipa koja je pravila i živjela dobra, inovativna i za to vrijeme vrlo moderna vina, u usporedbi sa ostatkom izlagača. U to vrijeme sam ja još živio u Nizozemskoj te sam bio jako ugodno iznenađen kvalitetom vina koja sam kod njih mogao kušati .Njihova priča je bila nova , inovativna i pionirska. Pristup vinu je bio iskren. Vizionarstvo se je osjećalo svakoj novootvorenoj boci. Ipak , jedan od njih šestorice mi je odmah zapeo za oko, i to je bio Zlatan Plenković, tada u četrdesetim , pun energije, snage i posebnog južnjačkog temperamenta i šarma. Čovjek koji je živo vino i za vino. Njegova pasija za Plavcem Malim i padinama južnih strana rodnog mu otoka Hvara su se mogle , doslovno, osjetiti na svakom milimetru štanda. Tog trena se je rodilo jedno vinsko prijateljstvo koje se je nažalost prerano završilo. Tijekom slijedećih godina sam redovito dolazio na Vinovitu te tu i tamo sam posjećivao Zlatana u njegovoj Svetoj Nedjelji, nažalost nedovoljno često, ali svaki susret sa njime je na mene ostavljao veliki i poseban utisak.

Pišući o njemu za Nizozemski vinski magazin, Proefschrift, nazvao sam ga hrvatski Robert Mondavi , neki od vas će se možda zapitati zašto Robert Mondavi kad je on bio Zlatan Plenković. Zato što je on , po mom mišljenju, učinio toliko puno na promociji hrvatskih vina, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, kao nitko drugi do tada i u to vrijeme, i to me je ponukalo da ga usporedim sa još jednim velikim vizionarom i promotorom vina , iz relativno u to vrijeme nedovoljno poznate vinske zemlje kao što je i Hrvatska bila , Robertom Mondaviem, koji je svijetu predstavio vina iz Kalifornije i natjerao svijet da o njima počne voditi računa.

Pisati o nekome koga više nema je čudan i tužan osjećaj a, pogotovo kad je ta osoba odjednom i tako naprasno istrgnuta iz naših života, ali o čovjeku kakav je bio Zlatan, mora se i treba pisati pa koliko god to teško bilo.

Širokogrudnost i spremnost da pomogne svakome tko se vinom bavio je bio Zlatanov ego. Sjećam se kada sam pokretao projekt u Dubrovačkim Podrumima, 2005 godine, trebalo mi je par već korištenih bačvica za odležavanje vina. Bio je dovoljan jedan telefonski poziv Zlatanu. ' dođi na Hvar i uzmi što ti i koliko ti treba' bio je njegov odgovor. Spremnost da svoje znanje i iskustvo podjeli sa drugima, a ne sakrivati ih kao zmija noge, je vrlina velikih ljudi, vizionara i stvaraoca kao što je Zlatan bio.

Njegova vina su prenosila njega samoga u čašu. Pjesma, društvo, vino i veseli život uvijek su bili prisutni u društvu u kojem se je Zlatan nalazio. Optimizam, prijateljski pozdrav i vječni osmijeh na sajmovima u Esplanadi, najveća gužva oko njegovog stola su bili zaštitni znak Zlatanov.

Ono što je Zlatan napravio od i sa Plavcem Malim je i meni bila inspiracija da se počnem baviti stvaranjem vina od ove sorte. Rad na konstantnom poboljšanju kvalitete svojih vina Zlatan je nastavi do kraja života. Uvijek i iznova se je moglo kušati nešto novo , nešto bolje, nešto drugačije. Najbolja vina od Plavca Malog koje sam imao priliku kušati su uvijek bila Zlatanova.

Njih nekoliko je ostavilo dubok i nezaboravan dojam na mene. Spomenut ću samo dva.

Prvo je 'Grand Cru 2009', po mom mišljenju , vjerojatno najbolje Zlatanovo vino. Elegancija i tipičnost Plavca Malog sa Hvara ali i prepoznatljivost Zlatanove vinske filozofije i vinarskog rukopisa.

Drugo vino je bilo 'Zlatan Plavac 2000', ovo vino sam pio sa prijateljima prije nekih dva mjeseca. Školski primjer Hvarskog, Sveto Nedjeljskog Plavca, još uvijek puno i živahno , snažno , kao što je i Zlatan tada bio. Vino koje može u boci živjeti još deset godina, što je i Zlatan treba.

Ali nažalost u mom podrumu nema više boca iz berbe 2000 ali na još veću žalost nema ni Zlatana više među nama, ali će on ostati među nama istinskim ljubiteljima vina,  kao vječita tema razgovora o Plavcu Malom. Njegovo će ime , kao što i samo govori , ostati zapisano u Hrvatskoj vinskoj povijesti kao i na njegovim etiketama, zlatnim slovima.