Vinska kultura
Subota 26 listopada 2002 godine na putu za Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa trajektom zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt izgledao je vrlo privlačno i gostoljubljivo međutim kada sam potražio čašu bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi. Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada, kako u svakodnevnom životu tako i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s ciljem kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu u kojima stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pijat paste sam naručio i popio pivo.
Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome, to jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima još na ovako niskom nivou.
U ovim krajevima je uobičajeno da nam se još kao djeci malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu se još uvijek pristupa na način da ge se miješa sa vodom u obliku bevande ili gemišt i time mu se ne pomaže nego se na taj način obezvređuje njegova svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko načina protumačiti. .
Prvi razlog mogao bi se navest povijesni i tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju je funkcija vode bila razblažiti sadržaj alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.
Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom donekle mogu zakamuflirati.
Glede dosta teške ekonomske situacije za očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje svakodnevno što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna vina sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa vodom donekle može opravdavati.
Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado pričamo o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i vinskoj državi jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat na sve ovo imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samima i složiti se sa činjenicom da je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog trenda potpuno prevaziđena a moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u vinskim zemljama je porast sadnje vinograda i saznanja da se kvalitetno vino za 80% pa i više stvara u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta jer se ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati. Po podacima “Office international de la Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a konzumirano je samo 220 mil.
Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali kvalitetni pomak vina u hrvatskoj lako bi došli da zaključka da je on u najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo može primjetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još puno bolje. Može se zaključit da je, kako kultura većine naših vinar tako i kultura potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.
Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na izobrazbu potrošača vina i pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog vina.
Cilj moje kolumne u budućnosti bi trebao biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore navedenome , a ja osobno ću pokušati svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina , podijeliti sa vama.
Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše vino.
Ovo je bila moja prva kolumna o vinu objavljena u Dubrovačkom Vjesniku 2003 godine i kada je sada čitam vidim da je napravljen veliki pomak i da su se vina kvalitativno drastično popravila , te da se sada na Korčuli gotovu svugdje može popiti dobra čaša Pošipa i da je stasala jedna nova generacija vinara koji su svijetu pokazali i dokazali da se na Pošip mora računati. Pošipi Kunjas, Krajančić, Toreta, Korta Katarina, za spomenuti samo neka , našli su put do konzumenta i poznavaoca vina kako u Hrvatskoj tako i u svjetu.Nagradama sa priznatih vinskih festivala iz Francuske i Engleske su se okitili Krajančić i Korta Katarina. Ali nije se samo vinska kultura poboljšala na Korčuli nego je napravljen jedan veliki iskorak diljem cijele Hrvatke. Gospodo vinari samo naprijed na dobrom ste putu.