Prošli tijedan sam primio moj omiljeni nizozemski vinski magazin Proefschrief kojeg uređuje i izdaje moj veliki prijatelj i jedan od u ovom trenutku najutjecajnijih vinskih novinara Jan van Lissum. Pored članaka o Champagne, Barolo i top bijelmi bourgogrne vinima, u ovom slučaju La Montrachet , objavljen je i moj članak o njemačkoj vinskoj pokrajini Franken, o kojoj ću pisati u jednoj od slijedećih kolomna.
Povod spominjanja Proefschrifta je jedan članak koji se bavi utjecajem berbe to jest godine na vino i njegovu upotrebu u ugostiteljstvu, a pogotovo glede sljubljivanaj sa jelom.
Pod naslovom “Eksperiment u restoranu Valuas : utjecaj godine”, u uvodu Jan piše : “Podrijetlo ili stil jednog vina, pogotovu ako dolazi iz starog svijeta, nije garancija da će se isto vino iz različitih godina uvijek dobro sljubljivati sa jednim te istim jelom. To jako puno ovisi o tome kakova je berba bila.” Tijekom eksperimenta su se uz pet različitih jela služila pet različitih vina iz tri različite berbe , to jest godine. Eksperiment je pokazao da je utjecaj berbe ,to jest godine, od presudnog značaja prilikom sljubljivanaj vina i jela. Isto je pokazao, da se takozvana mala godina to jest lošija godina, puno bolje, u svojoj mladosti sljubljuje sa jelom , jer se ono u pravilu prije razvije i dostižu optimalnu pitkost.
Ovaj članak te događaj koji sam čuo od jednog trgovca vina, koji mi je kazao da mu je jedan ugostitelj vratio nekoliko kutija vrhunskog crnog vina starijih godišta, jer se je bojao da su ona ostarila, potaknu li su me da napišem nešto o berbama i optimalnosti pitkosti hrvatskih vina.
Ukoliko se osvrnemo na optimalnu starost, glede pitkosti vina, iz klasičnioh vinskih regija svijeta kao što su Bordeaux, Borgogen i Rhone u Francuskoj, odmah nam u oko upada da ovim vinima treba barem 5 godina da bi se približili stanju pitkosti te da im treba 10 i više godina da postignun optimalnu pitkost. Ovo donekle vrijedi i za italijanska vina Barolo i Chianti iz dobrih berbi ali ne znači da ona ne mogu još puno godina bivati čuvana. Ako bi pak pogledali, koliko vremena treba slatkom predikatnim vinima iz Sauternes iz Francuske ili vrhunskim rizlizima iz Njemačke te top vinima od graševine iz Austrije, odmah bi vidjeli da im treba barem 10 godina te da mogu živjeti gotovo viječno.
Ako ovo projeciramo na Hrvatsku, odmah nam se nameće činjenica da kod većine hrvatskih ugostitelja i trgovaca vinom ne postoji tradicija, a vjerojatnmo ni znaje koje bi ih ponukalo da više vremena i pažnje posvete godištima vina koje prodaju. Za ovo podkrijepiti , navest ću vam jedan događaj iz Cavta početkom rujna prošle godine. Tom prilikom sam zajedno s našim priznatim poznavateljem gastronomije i vina gospodinom Reneom Bakalovićem kušao i komentirao pitkost Grgićevog Pošipa iz berbe 2000te. U tom trenutku je, po mom mošljenju, vino bilo još daleko od optimalne pitkosti. Trebalo mu je još dvije godine da bi se postigao skladan balans vina i bačve u kojoj je vino zrelo. Utjecaj hrasta je u tom trenutku bio pre jak, te je odskako i nije bio u balansu sa ostatkom vina, što nije nikakovo čudo za vina koja duže vremena provode u hrastovim bačvicama te pogotovu ako se sve ili jedan dio njih koristi po prvi puta, što je kod ovog vina slučaj. Sama po sebi ova konstatacija ne bi trebal biti nešto posebno ukoliko ne bi uzeli u obzir da je ,u ternutku kada smo mi ovo vino pili , to bila posljednja boca u Cavtatu a vjerojatno i u Hrvatskoj. Vino je u tom trenutku bilo rasprodato i najvećim dijelom već popijeno. Gledano, jedino i isključivo ekonomski, može se sa sigurnošću reći da je tvorac ovog vina napravio dobar potez. Međutim ukoliko gledamo sa stajališta vinoljupca i osobe koja bi istinski u vinu htjela uživati dolazimo do zaključka da oni izvlači kraći kraj. Gotovo je žalosno ali istinito da se većina najboljih hrvatskih vina, bilo bijelih bilo crvenih, popije prerano.
Vjerojatno će većin vas misliti da ja ponovno filozofiram o vinu. Odmah bih želio naglasiti, da ja želim upravo suprotno, to jest vino predstaviti širokoj publici u svim njegovim facetama . To znači da vinu kao i većini drugih produkata nastali iz zajedničkog truda čovjeka i prirode treba dati vremena da se pokažu i predstave u svom najboljem svijetlu. Za usporedbu bih vam naveo svima vama dobro poznatau činjenicu da se cijelu godinu u Stonu mogu jesti kamenice , ali isto tako da je samo jedan dio godine pravi, ukoliko želimo uživati u zrelosti ovih božanskih plodova mora.
Dakle nameće nam se zaključak da sa dobrim vinom treba imati strpjenja kao i sa djetetom. Ono traži pažnju i vrijeme da bi nam uzvratilo i zahvalilo na pažnji i trudu koji smo uložili u njihovo odgajanje ,jer dobro odgojeno vino je isto kao i dobro odgojeno dijete. Vraća više nego što smo mi u njih uložili.
Ipak moram ovu kolomnu završiti sa konstatacijom da većina vinoljubaca Hrvatske ne poznaje potencijal koja naša a , pogotovu crvena vina od Plavca posjeduju i da većina ovih vina biva popijena u njihovoj mladosti te da im se ne da vremena da se razviju i pokažu što oni u stvari jesu.
Zato još jednom, kupite dobro vino i dajte mu vremene da se razvije, naprimjer dobar plavac bilo sa Pelješca ili Hvara, ostavite u podrumu da se odmara i stari barem pet godina pa ga onda kušajte. Vjerujte mi da će vaše iznenađenje biti ogromon. Ovo vam govorim zato jer sam dosta puta imao priliko uživati u 10 godina starim Dingačima i Postupima, što je božanski užitak za jezik i nebce.
Gledano iz današnje perspektive , uočljivo je da se je kultura pijenja i poznavanja vino od onda pa do danas jako puno razvila i poboljšala. Kinzument a, ponaosob istinski ljubiotelji vina su spoznali kvalitete naših vina i vjerujem da su napunili svoje podrume sa vinima i da su strpljivi u čekanju na najbolji mogući momenat kada koje vino otvoriti i popiti. Ovo potvrđuju i različite degustacije sve starijih i starijih vina. Međutim jako je malo restorana koji na svojim kartama nude starija odležala vina. Još uvijek je , čast iznimkama , pravilo da se ozbiljnija , a pogotovu crvene vina nude gostima pre mlada . na ovaj način , osobno mislim da je konzument pomalo zakinut, ali gledano s ekonomske strane razumljiva priča. Dakle nama vinoljupcima ne preostaje ništa drugo nego vina kupovati i doma čuvati pa onda u njima i uživati.
Nema komentara:
Objavi komentar