VINSKA KULTURA

                             

                       Vinska kultura

Subota 26 listopada 2002 godine na putu za Blato na Korčuli, gdje se je održavala ovogodišnja Sabatina, po prelasku sa trajektom, zaustavio sam se u prvom ugostiteljskom objektu na otoku s ciljem, pošto je bilo podne, ručati. Ugodno uređen objekt izgledao je vrlo privlačno i gostoljubivo, međutim kada sam potražio čašu bijelog vina, nota bene Pošipa , vinskog zaštitnog znaka Korčule , doživio sam nevjerojatno i nezamislivo razočarenje. Pošipa nema na karti niti u ponudi. Nezamislivo je u ovom trenutku da se tako nešto može dogoditi kada svi zajedno vapimo za tim da vino mora dobiti svoje mjesto koje mu oduvijek pripada , kako u svakodnevnom životu tako i u ugostiteljskoj ponudi na ovim prostorima. Pokušajte zamisliti kakav utisak bi stekao turista ili bilo koji vinoljubac koji je došao u posjetu Korčuli s ciljem  kušati i otkriti njena vina o kojima je čitao u svom turističkom vodiči ili u jednoj od bezbroj knjiga o vinu , u kojima stoji da je Pošip sorta i vino po kojemu je ovaj otok poznat kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Pomalo deziluziran i podosta razočaran uz pjat paste naručio sam i popio pivo.

Upravo ovaj događaj me je ponukao da sebi postavim pitanje kako je ovako što moguće i da pokušam pronaći uzrok istome , to jest da vidimo zašto je konzumacija i ponuda boljih i kvalitetnih vina kako na stolovima ljudi doma tako i u ugostiteljskim objektima još na ovako niskom nivou.

U ovim krajevima je uobičajeno da nam se , još kao djeci , malo vina ulije u vodu i na taj način nas se uvodi  u svijet vina i uživanja u njemu. Usprkos tako ranom upoznavanju sa ovim darom prirode i ljudskog rada vrlo malo ljudi uistinu pozna istinski vino. Vino je sastavni dio našeg načina prehrane ali mu se još uvijek pristupa na način da ga se miješa sa vodom u obliku bevande ili gemišt i time mu se ne pomaže , nego se na taj način obezvređuje njegova svojstva i ljepota koju ono posjeduje. Da ljudi miješaju vino sa vodom može se na nekoliko načina protumačiti. .

Kao prvi razlog mogao bi se navest povijesni i tradicijski način konzumiranja bevande tijekom radnog dana. U ovom slučaju je  funkcija vode bila razblažiti sadržaj alkohola i time omogućiti ljudima da i za vrijeme radnog vremena mogu konzumirati vino bez negativnih utjecaja na njihovu radnu sposobnost.

Slijedeći uzrok se krije u toma da jako puno vina koje se svakodnevno troše posjeduju jako puno nedostataka koji idu na uštrb kakvoći vina i koji se laganim miješanjem sa vodom  donekle mogu zakamuflirati.

Glede dosta teške ekonomske situacije za očekivati je da cijena boljih i kvalitetnijih vina ne dopušta njihovo konzumiranje svakodnevno , što ponovno dovodi potrošače u situaciji da moraju piti lošija i nekvalitetna vina , sa dna ponude te je za očekivati da se gore navedeno miješanje sa vodom  donekle može opravdavati.

Međutim ja osobno mislim da je glavni uzrok ovoj situacije kompletno stanje vinske kulture u Hrvatskoj. Iako jako rado pričamo  o Hrvatskoj kao vinskoj naciji i vinskoj državi , jako lako i brzo zaboravljamo da se uzgoj vinove loze i proizvodnja kvalitetnih i po cijeni širokoj publici pristupačnih vina nalazi na najnižoj mogućoj razini koja je, za jednu zemlju koja sebe želi vinskom nazvati, uopće prihvatljiva. Naravno da se ne smije zaboraviti da je rat , na sve ovo , imao ogroman utjecaj ali se ne smijemo samo iza toga sakrivati. Treba trezveno pogledati i biti iskren prema sebi samom i složiti se sa činjenicom , da je tehnologija proizvodnje većine hrvatskih vina jako zastarjela i glede svjetskog trenda potpuno prevaziđena a , moglo bi se slobodno reći i napuštena. Trend u vinskim zemljama je porast sadnje vinograda , bazirana na saznanju da se kvalitetno vino za 80% pa i više  stvara u dobrom vinogradu koji je smješten na za njega pomno odabranoj poziciji i pažljivo izabranim sortama zasađeno. Kvaliteta  grožđa polako ali sigurno pobjeđuje filozofiju kvantiteta , jer se ionako u svijet svake godine proizvede više vina nego ga se može konzumirati . Po podacima OIV  “Office international de la Vigne et du Vin”, 2001 godine u svijetu je proizvedeno 260 mil. hl. vina a konzumirano je samo 220 mil.

Ukoliko bismo se osvrnuli i pogledali kvalitetni pomak vina u hrvatskoj , lako bi došli da zaključka da je on u najnižem segmentu , stolnim vinima , u potpunosti izostao te da ga se samo malo može primijetiti u kategorijo kvalitetnih vina. Glavni dio vrhunskih vina je doživio dosta veliki napredak premda je i u ovom segmentu to moglo biti još puno bolje. Može se zaključit da je vinska kultura , većine naših vinar tako i potrošača vina, ostala daleko u prošlom stoljeću što se očituje u stanju u kojem se proizvodnja vina i njegova potrošnja trenutno nalaze.

Kada sve ovo sagledamo lako dolazimo do zaključka da je neophodno potaknuti sadnju vinograda i poboljšavanje tehnologije i higijene u vinarijama te da treba dosta vremena potrošiti i na izobrazbu potrošača vina a, pogotovo ugostitelja kao glavnih promotora dobrog vina.

Cilj moje kolnome u budućnosti bi trebao  biti pokretanje jedne zdrave diskusije o gore navedenome , a  ja osobno ću pokušati svoja iskustava stečena u susretima sa svjetskim vinarima i promotorima vina , podijeliti sa vama.

Do slijedeće setemane i neka vam dobra čaša vina svaki obroka pretvori u gozbu jer jako kratko živimo da bi smo pili loše vino.

Ja ću tijekom sljedećih mjeseci objaviti sve moje tadašnje kolumne koje su izašle u Dubrovačkom vjesniku i svaku popratiti sa malom usporedbom kako je bilo prije 16 godina i kako je sada.

Ova kolumna je objavljena 23 prosinca 2002 godine , kao prva u nizu njih šezdesetak i  kada sada pogledam unazad , moram zaključiti da se dogodio ogroman pomak unaprijed.

Pošip se je kao vino definitivno etablirao i toči se na čaše ne samo na Korčuli nego i diljem cijele hrvatske. Vinska kulture je doživjela ogroman razvoj , kako kod vinara tako i kod konzumenata.

Svjetska proizvodnja vina po OIV je otprilike ista, naime 2016 godine proizvedeno je 267 mil. a konzumirano je 241 mil. hl vina , što nam ukazuje da se svjetske zalihe vina polako smanjuju.

Jako me veseli da se ogromnim koracima ide naprijed i lijepo je pogledati i zaključiti da je vino dobilo mjesto koje je oduvijek imalo. Iako i dalje kupovna moć prosječnog konzumenta vina nije na nekoj baš visokoj razini, vidi se pomak u potrošnji i konzumaciji boljih vina , koji su nota bene i cjenovno zadnjih par godina postali prihvatljiviji.

Sade se novi vinogradi, otvaraju se nove vinarije , dolaze neki novi klinci i sve zajedno ide u dobrom smjeru iako se može još puno bolje.

Turisti koji nas pohode su veliki potrošači naših vina i može se reći da se glede vina koja im se trenutno nude, zadovoljni vraćaju kući.

Jedino nažalost moram priznati da se do danas nije baš puno napravilo  a, trebalo je , što se tiče pisane riječi o vinu a, osobito mislim na konstantnost vinskih kolumni kako u nacionalnim tako i u regionalnim listovima pa i među blogerima, iako moram napomenuti da je bilo i da još uvijek ima dobrih pokušaja ali mislim da ih je premalo.

Zlatan Plenković hrvatski Robert Mondavi

Na današnji dan se navršavaju dvije godine od prerane i tragične smrti jednog od pionira i velikana moderne Hrvatske vinske scene i to me je ponukalo da napišem i time iskažem svoje poštovanje i zahvalnost za sve što je Zlatan u svom životu uradio za vino, vinarstvo i vinogradarstvo Hrvatske.

Moj prvi susret sa Zlatanom je bio u Zagrebu 1997. godine za vrijeme Vinovite, u to doba velika manifestacija vina u Hrvatskoj, na lijepom i velikom izložbenom prostoru 'VINOLINE', koje je bio centralno mjesto vinskog dijela sajma. Sve se vrtjelo oko njih,6 pionira hrvatskog vinarstva, Plenkovića, Enjingija, Skaramuče, Krauthakera, Katunara i Zdjelarevića, ekipa koja je pravila i živjela dobra, inovativna i za to vrijeme vrlo moderna vina, u usporedbi sa ostatkom izlagača. U to vrijeme sam ja još živio u Nizozemskoj te sam bio jako ugodno iznenađen kvalitetom vina koja sam kod njih mogao kušati .Njihova priča je bila nova , inovativna i pionirska. Pristup vinu je bio iskren. Vizionarstvo se je osjećalo svakoj novootvorenoj boci. Ipak , jedan od njih šestorice mi je odmah zapeo za oko, i to je bio Zlatan Plenković, tada u četrdesetim , pun energije, snage i posebnog južnjačkog temperamenta i šarma. Čovjek koji je živo vino i za vino. Njegova pasija za Plavcem Malim i padinama južnih strana rodnog mu otoka Hvara su se mogle , doslovno, osjetiti na svakom milimetru štanda. Tog trena se je rodilo jedno vinsko prijateljstvo koje se je nažalost prerano završilo. Tijekom slijedećih godina sam redovito dolazio na Vinovitu te tu i tamo sam posjećivao Zlatana u njegovoj Svetoj Nedjelji, nažalost nedovoljno često, ali svaki susret sa njime je na mene ostavljao veliki i poseban utisak.

Pišući o njemu za Nizozemski vinski magazin, Proefschrift, nazvao sam ga hrvatski Robert Mondavi , neki od vas će se možda zapitati zašto Robert Mondavi kad je on bio Zlatan Plenković. Zato što je on , po mom mišljenju, učinio toliko puno na promociji hrvatskih vina, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, kao nitko drugi do tada i u to vrijeme, i to me je ponukalo da ga usporedim sa još jednim velikim vizionarom i promotorom vina , iz relativno u to vrijeme nedovoljno poznate vinske zemlje kao što je i Hrvatska bila , Robertom Mondaviem, koji je svijetu predstavio vina iz Kalifornije i natjerao svijet da o njima počne voditi računa.

Pisati o nekome koga više nema je čudan i tužan osjećaj a, pogotovo kad je ta osoba odjednom i tako naprasno istrgnuta iz naših života, ali o čovjeku kakav je bio Zlatan, mora se i treba pisati pa koliko god to teško bilo.

Širokogrudnost i spremnost da pomogne svakome tko se vinom bavio je bio Zlatanov ego. Sjećam se kada sam pokretao projekt u Dubrovačkim Podrumima, 2005 godine, trebalo mi je par već korištenih bačvica za odležavanje vina. Bio je dovoljan jedan telefonski poziv Zlatanu. ' dođi na Hvar i uzmi što ti i koliko ti treba' bio je njegov odgovor. Spremnost da svoje znanje i iskustvo podjeli sa drugima, a ne sakrivati ih kao zmija noge, je vrlina velikih ljudi, vizionara i stvaraoca kao što je Zlatan bio.

Njegova vina su prenosila njega samoga u čašu. Pjesma, društvo, vino i veseli život uvijek su bili prisutni u društvu u kojem se je Zlatan nalazio. Optimizam, prijateljski pozdrav i vječni osmijeh na sajmovima u Esplanadi, najveća gužva oko njegovog stola su bili zaštitni znak Zlatanov.

Ono što je Zlatan napravio od i sa Plavcem Malim je i meni bila inspiracija da se počnem baviti stvaranjem vina od ove sorte. Rad na konstantnom poboljšanju kvalitete svojih vina Zlatan je nastavi do kraja života. Uvijek i iznova se je moglo kušati nešto novo , nešto bolje, nešto drugačije. Najbolja vina od Plavca Malog koje sam imao priliku kušati su uvijek bila Zlatanova.

Njih nekoliko je ostavilo dubok i nezaboravan dojam na mene. Spomenut ću samo dva.

Prvo je 'Grand Cru 2009', po mom mišljenju , vjerojatno najbolje Zlatanovo vino. Elegancija i tipičnost Plavca Malog sa Hvara ali i prepoznatljivost Zlatanove vinske filozofije i vinarskog rukopisa.

Drugo vino je bilo 'Zlatan Plavac 2000', ovo vino sam pio sa prijateljima prije nekih dva mjeseca. Školski primjer Hvarskog, Sveto Nedjeljskog Plavca, još uvijek puno i živahno , snažno , kao što je i Zlatan tada bio. Vino koje može u boci živjeti još deset godina, što je i Zlatan treba.

Ali nažalost u mom podrumu nema više boca iz berbe 2000 ali na još veću žalost nema ni Zlatana više među nama, ali će on ostati među nama istinskim ljubiteljima vina,  kao vječita tema razgovora o Plavcu Malom. Njegovo će ime , kao što i samo govori , ostati zapisano u Hrvatskoj vinskoj povijesti kao i na njegovim etiketama, zlatnim slovima.

Hrvatsko Vinarstvo 2010e DUBROVAČKI VJESNIK 27.09.2003

Dubrovnik , travanj 2010 , suncem okupanom taracom Lovrijenca šeta svijetska vinska elita. Hugh Johnson, Jancis Robinson, Michael Broadbent, Steven Spurrier, Robert Parker, Jan van Lissum šeću i i uživaju u predivnom pogledu na jadransku ljepoticu, Dubrovnik. Svi oni su došli da proslave prvu dekadu novog stoljeća i ujedno da svojim prisustvom nagrade ogroman trud koji su hrvatski vinari uložili kako bi svoja vina postavili na pijedastal svijetskih vina. 

Inicijativa koja je pokrenuta početkom 2004 godine urodila je plodom. Svi važni vinari , vinogradari i velike vinske kuće hrvatske su se tijekom vinovite 2004 u Zagrebu dogovorili da je trenutak udružiti se i pokrenuti program revitalizacije i pozicioniranja Hrvatskog vinogradarstva i vinarstv, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, na mijesto koje mu pripada. U suradnji sa stručnjacima iz cijelog svijeta pokrenut je plan obnove vinograda i stvaranja strategije vinarstva i vinogradarstva kji bi svoje rezultate trebali dati do 2010 godine. 

Povedeni iskustvima zemalja tzv. novog svijeta,a posebice Australije , udruženih snaga se je krenulo na ostvarivanje plana koji bi trebao vratiti Hrvatska vina na mijesto koje im u svijetu pripadaju. Izvršena je detaljna analiza vinograda koji postoje, korištene su najmodernija sredstva koja su u tom trenutku bila moguća. U suradnji sa državnim institucijama, vodeće vinske kuće Badel, Dalmacijavino, Istravino i Kutjevački podrumi ujedinili su svoj know-how i kapital te pokrenuli i animirali vinogradare i vlasnike zemljišta pogodnih za vinograde da ih ponovno zasade ili da ih daju u najam onima koji to žele raditi. 

Na terenu se mali vinogradari i vinari udružuju i postaju pokretačka snaga i osovina razvoja i poticaja kako vinogradarstva tako i vinarstva. 

Strategija je zasnovana na iskorištavanju i pozicioniranju autohtonih sotri. Crvene sorte predvode Plavca i Babića , a ponaosob Crljenka , koji treba dokazati da može postići iste rezultate doma kao što ih je postgao i u Kaliforniji. Za predvodnika bijelih sorti uzeta je internacionalan Graševina, a u pomoć su joj došli autohtoni Pošip, Grk i posebice Dubrovačka Malvasija. 

Konzultirani su vodeći unolozi svijeta. Michael Roland je čest gost naših vinarija dok legendarni italijanski unolog , tvorac super toskanaac Sassicaiae i Tiganella, Giacomo Tachi također često dolazi i savjetuje u vinarijama duž Jadranske obale. 

Plenković u suradnji sa Ridge vinarijom iz kalifornije pokreće program obnove crljenka u Hrvatskoj. Iskustva iz Amerike se prenose i kod nas. 

Okusni profil vina se drastično mijenja. Moderne tehnologije omogućuju praćenje grožđa u vinogradu. Iz dana u dan se prati razvoj i zrenje grožđa, kiseline , šećeri i tanini prilikom berbe imaju optimalan balans. 

Upotreba hrasta se ufinjuje. Hrastove bačvice prestaju biti marketinško oružje za boljoj prodaji vine te postaju oplemenjitelji vina. Barrique se skida sa etikete i svaki i manje važni vinar počinje koristiti hrast za vina koja su za njega sposobni. 

Dubrovačka Malvasiija je već godinama prisutna na trzištu, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Njene količine rastu iz dana u dan te ona postaje pravi ambasador Hrvatskih vina širom svijeta. Organiziraju se ogledne degustacije Graševina iz cijelog svijeta. Slatka predikatna vina iz Kutjevačkog kraja se u oglednim degustacijama mijera sa špicom iz Austrije. Krauthaker, Enjingi i Kracher stoje sa svjim vinima jedan uz drugoga diljem svijeta. 

Površine zasađene vinogradima u hrvatskoj dostižu nevjerojatnih 60000 ha. godišnaj proizvodnja vina se povećava na cca. 3,5 miliona hl. prosječno 60 hl. po hektaru. 

Hrvatska vina se nalaze na stolovima diljem restorantskog svijeta. Hrvatska vina postaju bum i trend, a sve to zahvaljujući autohtonost i orginalnost sorti. Crljenak i  Plavac uz pomoc Babića osvajaju srca pravih vinoljubaca svijeta. Dubrovačka Malvasija svojim slatkim vinima nalazi mijesto na stolovima najboljih restorana svijeta. 

Svijetska elita koja u velikom broju posjećuje našu obalu i upoznaje naša vina, na povratku kući ih nosi sa sobom. Jednom riječju hrvatska vina nakon svih ostalih vina postaju modni hit i trendy. Međutim to ne uspavljuje naše vinare nego ih još više goni ka napredku. Osniva se vinska akademija sa ciljem obučavanja kako osoblja koje se bavi trgovinom vinom, dakle trgovaca i konobara, tako i za obuku potrošača. Vinari se udružuju i stvaraju biro koji se bavi promocijom vina kako u domovini tako i izvan nje. 

Vinski magazini tipa Decanter i Wine Spectator pišu o našim vinima gotovo u svakokm broju. Čak i guru Parker već dvije godine za redom dolazi kušati naša vina te ih uvodi u  svoj godišnji izbor. Jednom riječju hrvatska vina su pravi svijetski hit.

Ova priča je totalni proizvod moje mašte i jedna velika želja, koja nije neostvariva. Međutim možda bi ova lijepa izmišljotina ljudskog mozga magla postati povod za razmišljanje onima koji se vinom bave i od njega žive. Ovo nije nemoguće, a to nam dokazuju iskustva iz ostalih vinskih zemalja svijeta, a ponaosob Australije. Dakle tko zna možda ova fikcija postane i stvarnost. Od srca se nadam.

 Tako pisah prije 10 godina i dio riječi koji tada izgledaše proročanske , danas su postale stvarnost.Međutim moglo je puno bolje.

Na vama je dragi čitatelji da procijenite da li sam u pravu te vas molim da svojim komentarima date vaše osobno mišljenje o mojoj tvrdnji, kako bi zajedno možda mogli pomoći da se promjene ubrzaju.

Zašto nas nema u Europi Dubrovački vijesnik 7.02,2004

Nedavno sam bio u Nizozemskoj gdje sam dosta vremena proveo po vinotekam kušajući i kupujući vina. Ponuda vina u ovoj zemlji je nakon Engleske ,a zasigurno na starom kontinentu , najraznolikovitija i najbogatija. Na policama su boca uz bocu stajala vina iz svih klasičnih vinskih zemalja, dakle Francuske, Italije, Španjolske, Njemačke, Austrije i Portugala te naravno velika paleta iz zemalja novog svijeta , kao što su Čile, Australija, USA, Južna Afrika i Argentina. Sve u svemo, ništa, posebno nisam ovim rekao. Normalan je stvar da se ta vina tamo mogu naći i kupiti, ali nije normalna stvar da se vina iz Hrvatske nigdje ne mogu naći. Kada sam se malo bolje uputio u istraživanje i traženje naših vina, došao sam do poražavajućeg rezultata. Bilo je vina iz Alžira, Maroka, Libanona, Grčke, Mađarske, Bugarske, Moldavije, Krima, Kine, Urugvaja, Brazila , Slovenije i Makedonije ali vina iz hrvatske ni za lijeka. Ovaj podatak i reakcija publike na vinskom sajmu, na kojem sam predstavio jedan mali broj crvenih Hrvatskih vina, me je ponukala da napravim analizu ovog stanja.

Prvo nekoliko riječi o reakciji vinoljubaca na naša vina. Veliki broj njih je dobro upućen u podrijetlo i sortu od kojih je vino napravljeno, te su i u dosta velikom broju govorili o tome da je tih vina nekada prije bilo za kupiti i u Nizozemskoj, ali da ih sada nema. Kakvoća plavaca sa Pelješca i Hvara je bila ugodno izneneđenje za većinu posjetitelej i kolege vinskih trgovaca i vinara koji su predstavljali  svoja vina, koji su ih kušali te su ujedno izrazili dobro mišljenej o njima i njihovom mijestu na Holandskom tržištu.

Dakle , sada kada postoji interes i mijesto ovim vinima na tržištu u Nizozemskoj, postavlja se pitanje zašto ih nema.

Većina će reći , Nizozemska je daleko i tamo nema puno hrvata , ali zato ima naših vina u Njemačkoj za kupiti. Jednim dijelom bih se složio sa ovom konstatacijom, ali bih je isto tako htio proanalizirati i dati svoje išljenje o njoj.

Istina je da vina ima u Njemačkoj , ali se postavlja pitanje tko konzumira ta vina. U ovom slučaju su to uglavnom naši ljudi ili posjetitelji Hrvatskih restorana u Njemačkoj, gdje su opet većinom naši ljudi gosti.

Dakle zaključak slijedi, naša vina u Njemačkoj piju naši ljudi. Nemam ništa protiv, ali mislim da bi naša vina postala popularna izvan naših granica, onda ih moralaju konzumirati stanovnoci tih zemalja a, ne samo ili uglavnom naši iseljenici. Ova vina moraju postati poznata i prihvaćena od strane državljana te države i tek se onda može govoriti o nekakvom izvozu i plasmanu naših vina na stranom tržištu.

Široj Europskoj publici su naša vina nepoznata. O njima se ne piše i ne govori u medijima tih zemalja, nema smišljene i dobro organizirane promidžbe, ništa se ne radi na tom polju. U mojim razgovorima sa vinarima često sam čuo da oni nemaju dovoljno vina da bi išli s njime u izvoz te da je njima važnije domaće tržište i obaveze koje oni prema njemu imaju. Zadnji dio odgovora je hvale vrijedan, ali ja osobno mislim da nije u potpunosti istinit.

Jedna druga stvar je ovdje u igri. Naša vina i  naši vinari trenutno postižu najbolju cijenu na domaćem tržistu i to jedino i isključivo iz jednog razloga ,a to je, nedostatak kvalitetnog vina na našem tržištu te zakoni koji na njemu vladaju.

Sjećam se, još  dok sam živio u Nizozemskoj da sam u Njemačkoj kupovao vina od uvoznika i onda ih dalje prodavao u Nizozemskoj za manju cijenu nego da sam ih direktno kupovao u  Hrvatskoj. Tada mi je to bilo vrlo čudno, da bih to tek sada u potpunosti shvatio. Potražnja tržišta za kvalitetnim vinim u Hrvatskoj je veća od trenutne ponude, te su glede toga cijene u posljednje dvije godine drastično porasle. Još se dobro sjećam kada je Grgić svoje prvo vino pustio u prodaju i za njega tražio gotovu 100 kuna po boci. Svi su bili zapanjeni, ali danas nakon šest godina gotovo su ga svi stigli a, poneki i prestigli cijenom. Da se vina na domaćem tržistu mogu dobro prodati te da je to jedan od uzroka da se vina ne izvoze, donekle mi je i shvatljivo , ali mi nije shvatljivo da vinari ne gledaju , što bi se pučki reklo , dalje od nosa. Cijene naših dobroh vina su u prosjeku i više od 10 eura, a pogotovu ako se uzme u obzir trgovačka marža, koja je u usporedbi sa npr. Nizozemskom , nekoliko puta manja, onda je lako zakjučiti da su naša vina proizvodno jako skupa i da će imati ogromnih problema kada se Hrvatska uključi u EU. Pogotovu će biti jako velikih probleme sa vinima čija se cijena kreće oko 6 eura. Za ovaj novac i sa puno većom zaradom se mogu vrlo lako naći vina  koja svojom kakvoćom daleko nadmašuju svoje Hrvatske konkurente. Doći će do kolapsa naše vinske industrije ako se nastavi raditi na isti način kao sada. Što se tiče visoko kvalitetnih vina tu je priča nešto drugačija , ali će i ona imati dosta problema. Za očekivati je da će se trend porasta cijena nastaviti i da će ova vina vrlo brzo postići cijenu od 20 pa i više eura. Ponovno naglašavam da se za tu cijenu mogu naći i bolja vina od naših, te da će se potrošači s vremenom zasititi naših vina i htjeti kušati i piti nešto novo. Ukoliko naši vinari , ali ne samo oni sami, ništa ne urade na ovom planu, očekuju ih teška vremena. Na domaćem tržištu će biti jako skupa a, na stranom tržištu će ostati nepoznata i glede cijen koju će oni tražiti, vrlo nekonkurentna. Najbolji primjer je za to Mađarska. Dakle jedino što im preostaje je da se više posvete poboljšavanju kakvoće svojih vina te da ih pokušaju plasirati na strano tržište, gdje glede svoje specifičnosti mogu tijekom godina postići i bolju cijenu nego kod kuće, primjer Austrija. Gospodo vinari promislite o ovome.

Ovo je tekst kolomne koja objavljena 2004 godine, dakle prije točno 9 godina i 3 dana , pa da vidimo gdje smo sada.

Sada smo već daleko na putu ka EU i za manje od pola godine postajemo njen dio. Na tom putu je , politički napravljeno jako puno, ali se postavlja jedno veliko pitanje, : Što smo napravili za vina? . Moj odgovor je , sa kojim se ne morate složiti :Jako malo .

Iako nije crno kako je bilo 2004 ,još uvijek su naša vina jedna velika nepoznanica širokoj vinskoj publici europe. Tu i tamo se nešto piše i poneki vinari izvoze ponešto, ali je sve to još uvijek nedovoljno. Međutim, po meni nije to najveći problem koji Hrvatska vinare i njihova vina očekuje kada uđemo u Europu.

Njihov najveći problem je još uvijek odnos cijene i kvalitete vina.

Kod nas je trenutno gotovo nemoguće naći imalo ozbolnije vino u ncijeni ispod 10 €. Kao što sam i prije rekao cijena boljih a, pogotovo crvenih vina je već dosegla 20 € i dalje se penje.

Ipak najveći problem je u vinma cijenovne ketegorije 7 € do 15 € ili u kunama 50 do 100 kuna.

U toj kategoriji vina se nalazi najveći broj vina koji se mogu naći na policama trgovina i vinoteka i kada ta vina usporedimo sa konkurencijom iz svijete , pojavljuje se jedan , po meni veliki, problem.

Naime, za očekivati je da će u budućnosti domaći potrošač, koji najviše kupuje i pije ta vina, poželjeti kušati i popiti nešto novo.

Liberalizacijom uvoza, na tržište će doći vina od nama ne baš poznatih sorti ali i onih poznatih , koje će za manje novaca više nuditi od domaćih pandana. Navest ću par primjera i njihove cijene u Nizozemskoj:Welmoed Sauvignon Blanc 2012 Južna Afrika 4,99 € (38 kuna), Flexbourn Sauvignon Blanc 2011 Novi Zeland 5,99 € (45 kuna), Merlot Bodega Norton 2011 Argentina 4,99 € (38 kuna), Merlot Casa Lapostolle 2011 Čile 8,99 € (67,5 kuna), Ravenswood Zinfandel Old Wines 2010 6,99 € (74.25 kuna). Ili nekoliko vina od sorti koje se kod nas ne uzgajaju npr.:Gruner Veltliner Petra Unger 2011 9,5 € (71,25 kuna),  Malvira Roero Arneis 2010 11,5 € (86,25 kuna), 9 Meses Bodega carmelo Rodero ribera del Duero 2010 Španjolska 12,85 € (96,5 kuna), Valori Montepulciano d Abruzo 2010 Italija 8,7 € (65,25 kuna). Ova prije spomenuta vina se nalaze među top 5 najboljih vina koja se u njihovoj cijenovnoj konkurenciji mogu kupiti u Nizozemskoj i vjrujte mi , vrlo je teško trenutno u Hrvatskoj naći konkurenciju ovim vinima.

Ovi podaci nam govore da će se veliki broj proizvođača jeftinih vina suočiti sa ogromnim  problema u skoroj budućnosti, i nadam se opstati, iako su moje sumnje u to velike.

Ja ipak mislim da će se jedan veliki dobrih hrvatskih vina prodavati, u istim pa čak i u većim količinama, kao i do sada i to zahvaljujući ,iskjučivo i jedino ,turizmu. Jer kao što je poznato turisti su naši najveći konzumenti boljih i skupljih vina i taj će se trend i dalje nastaviti. Naime, turisti prvenstveno piju vina zemlje u kojoj se nalaze na odmoru te bi to bi trebao biti dodatni poticaj za bolju suradnju vinara i ugostitelja a,po naosob na polju formiranja cijena, o čemu ću pisati opširnije drugi puta.

Dakle kao zaključak nam se nameće činjenica da je hitno potrebno maklsimalno truda uližiti na promociju i poboljšati image hrvatskih vina na zapadno europskom tržištu, te ujedno poraditi na poboljšanju odnosa cijene i kvaliteta hrvatskih vina ukoliko ih želimo plasirati na strano ,a i n domaće tržište. Hrvatski vinaru maoraju hitno sjesti za stol i odlučiti na kojemn dijelu europskog a i svijetskog tržišta žele nastupati i tome se posvetiti 110%. Ako mene pitate, mislim da bi oni trebali zaboraviti niži segment, jer nisu u stanju proizvoditi dovoljno velike količine da bi bili relevantni igrači, te da se moraju posvetiti niši boljih , posebnih i samo sa hrvatskih vinograda i od hrvatskih sorti napravljenih vinima. Mi za to imamo adute, prvenstveno u autohtonim sortama i tipičnim hrvatskim terroirima ,a pored toga imamao i potencijal za napraviti vrlo dobra vina od već u svijetu poznatih i priznatih sorti.

Prijatelji vinari želim vam puno sreće i pameti u Europi.

Rosé Dubrovački vijesnik 07.06.2003

Rosé vina, ili kako ih mi zovemo opolo, spadaju u kategoriju crvenih vina laganog tijela. Vina laganog tijela ne znači , automatski , da ona imaju manje alkohola nago je ovdje riječ o crvenim vinima koja imaju manje ekstrakta, tanina i potencijala za zrenje i starenje. Ova vina su bila, diljem Europe, jako popularna 80tih godina prošlog stoljeća da bi onda drastično izgubili na popularnosti. Uzrok tome je prvenstveno bila loša kvaliteta. Nakon dugogodišnjih muka i borbe rosé se ponovno polako ali sigurno vraća na stolove i u vinske karte gdje mu je i mijesto. Rosé vina su, moglo bi se reći, polu bijela i polu crvena vina. Svojom bojom podsjećaju na crvena vina a, tehnikom i načinom vinifikacije na bijela vina. Ona se mogu napraviti na pet načina i to :

- miješanjem bijelih i crvenih vina, ovo se uglavnom koristi za bojenje rosé pjenušavca i jeftinih rosé vina Novog svijeta.

- maceracijom gnječenih ili negnječenih bobica crvenog grožđa između 12 i 48 sati. Mošt se nakon toga otoči bez prešanja i ide na hladnu fermentaciju. Ova tehnika se uglavnom koristi u Novom Svijetu.

- grožđe se lagano preša i onda fermentira bez pokožice. Na ovaj se način dobijaju vrlo svijetla rosé vina koja se u Francuskoj zovu “vin gris“

- grožđe se gnječi te se mošt macerira zajedno sa pokožicom u periodu od jednog do tri dana. Nakon toga se mošt otoči bez prešanja. Ova metoda je najpopularnija u Europi.

- crvena se vina toliko bistre i filtriraju sa aktivnim uglijenom da bi se dobila svijetlo ružičasta boja. Ova metoda daje jako loše rezultate.

Rosé  vina se proizvode u svim vinskim zemljama svijeta ali ipak postoji par vinogorja koja su po njima širom svijeta poznati. Jedno od takovih vinogorja je francusko vinogorje Tavel koje se nalazi u južnom dijelu doline rijke Rhône. Ovdje se prave jaka vina koja često imaju 13 % po i više alkohola te dosta boje. Ova vina su sinonim za tradicionalni francuski rosé i mogu se jako dobro koristiti u gastronomiji kao pratioci jela. Pored Tavela u francuskoj dosta roséa dolazi sa najjužnijeg juga iz pokrajine Provance. Ova vina su lakša i svježija te su jako prikladna za konzumiranje tijekom lijeta. Za ova vina se koriste sorte grenache i mourvedre dok se za rosé vina iz doline rijeke Loire korist uglavnom cabernet franc. Jedno od najpoznatijih vina tog područja je Rosé d’Anjou.

Polako se ovaj tradicionalni način proizvodnje roséa u europi mijenja te se sve više počinje koristiti tehnologija Novog Svijeta te se na taj način prave svježa,voćem puna i prijateljska vina. Jedanod najboljih primjera su vina sa sjevera Španjolske iz pokrajine Samontano koja proizvodi vinarija bodegas Enate. Iako svježa i perfektna vina za lijeto, dakle za naše klimatološke uvjete, rosé vina imaju prašnjavi imago inferiornih i moglo bi se reći neozbiljnih vina, što naravno nije istina. Dobro napravljeni rosé je vrhunski užitak i to pogotovu u vrijeme ovih vrućina koje su pred nama. Dobro ohlađen rosé je ukras svakog stola kako na taraci duž naše lijepe obale tako i drugdje. Osim što je rosé perfektno vino za gašenej žeđi i ugodno druženje on se isto tako jako  dobro može koristiti i u gastronomiji. Iskreno se nadam da će se popularnost roséa i kod nas podići te da će mo i mi moći u skoroj budućnosti uživati u ovim lijepim ljetnim vinima. Trenutno se i kod nas može naći dobar i ozbiljan rosé. Osobno mi se jako sviđa, te bih vam ovom prilikom preporučio, svježi voćem napunjeni i vrlo pitki Merlot Rosé 2001 od Krauthakera. Ovo vino puno aroma jagoda i malina te jako sviježih i živahnih kiselina dobro ohladite, na cca. 10 ⁰C te ga pijte predvečer ili tijekom toplih večerikoje su pred nama. Iznenaditi će vas, vjerujem, punoćom i svježinom njegovog, malim crvenim voćem obojeng, okusa i mrisa te se nadam da  će te i vi zavoljeti ova lijepa vina i početi ih više piti te time barem malo pridonijeti smanjennju predrasuda i nepravdi koje koje ova vina prate. Dakle ovoga ljeta pijemo rosé. Uživajte u vinu ali pijte umjereno.

Od trenutka kada je ovaj tekst objavljen prošlo je punih 9 godina i dosta toga se je, glede rosé vina , na hrvatskoj vinskoj sceni promijenilo. Jako mi je drago da se je ostvarilo moje predviđanje da će popularnost roséa doći na ovu razinu na kojoj se sada nalazi.Gotovo svaki ozbiljniji proizvođač crvenih vina zadnjih je godina pokušao napraviti rosé. Ova vina dolaze iz gotovo svih važnijih vinogorja počevši od najjužnijeg juga Konavala do najsjevernijeg Iloka . Bilo je tu u početku svega i svačega , ali se sada sa sigurnošću može reći , da danas u hrvatskoj može te naći jedan lijepi broj dobrih do izvrsnih rose vina. Zastupljenost raznolikosti sorti grožđa je velika, ali ni raznolikost stilova vina nija zanemariva.Trenutno se u hrvatskoj mogu naći rosé vina , između ostalih od plavca, merlota, cabernet sauvignona, burgonje, shyraha i tako dalje.

Što se pak tipova roséa tiče oni se mogu načelno podjeliti u tri skupine i za svaku skupinu ću navesti po jedan primjer, s tim da moram reći da ovo vino ne mora biti najbolje u svojoj kategoriji, ali je sigurno njen klasičan primjer, a to su.

Jako svježa lijetna vina kojima dominiraju svježe kiseline i naglašeno malo šumsko voće, piju se jako ohlađena na plaži,taraci na zabavama ili pak kao aperitiv,Iuris Rosalia

Puno ozbiljnija vina sa notama crvenog i šumskog voća s jačom strukturom i tijelom,odličan aperitiv ili pak pratioc laganijih lijetnih jela , Rosé Cuvee

I kao treća kategorija su duže macerirana i snažnija vina koja uglavnom traže hranu da bi pokazali svoje pravo lice , Rosé Roxanich

Na kraju bih ponovio isto kao i prije 9 godina: Dakle ovoga ljeta pijemo rosé. Uživajte u vinu ali pijte umjereno.

Vrhunsko ili istinsko pravo vino pitanje je sad

Hrvatska ne bi bila ono što jest da se ovakve stvari ne događaju. Mi već nekoliko milenija proizvodimo vino , ali još dan danas , nismo na čisto sa nama samima, koje je vino pravo. Trenutno kod nas danas , svatko je poznavalac vina i svatko si uzima za pravo o vinu pisati i vino ocjenjivati, a ponaosob tu je jedna mala grupa ljudi koja sebi za prav daje da odlučuje dali je vino pojedinog vinara dobro ili nije i da li se to vino može staviti u prodaju. Ovu odluku , naše svete kušačke krave iz Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo, donose na osnovu organoleptičkog kušanje. Povod ovom mome blogu je odluka Zavoda za vinarstvo koje govori da rose Stagnum iz berbe 2011 od Frana Miloša ne može doći na tržište, jer su oni gospoda i eksperti našli za shodno organoleptički vino proglasiti ne dobrim. Naime oni su , kušajući vino ustanovili, što , po riječima  Frana ,kemijska analiza nije, da vino ima previše hlapljivih kiselina. Ja sam ovo vino do danas imao priliku kušati dva puta. Prvi puta je to bilo 14.02.2011  u Dubrovniku tijekom Festivala vina i gastronomije i drugi put je to bilo u Zagrebu na ZWGW 13.04.2011. Moja prva bilješka iz dubrovnika govori: dobra boja, malo crveno voće u mirisu, okusom fino voćno, lagano gorkasto, vrlo interesantno vino,dobra dužina, puno vini,vrlo gastronomsko, ocjena +3 od 5. Vino u zagrebu nisam opisao ali je utisak bio ponovo isti. Pomalo atipičan rose, vino koje ne bih uzeo za pijuckati ljeti na taraci, sa čime se je i Frano složi, već vino koje bih naručio u restoranu jer sam siguran da bi se pokazao kao izvrstan pratilac mnogih ribljih jela, salata i tjestenina. Prije nego sam kušao vino Frano me je upitao da mu iskreno prokomentiram ovo vino , što sam ja i učino i onda mi je on ispričao ovo što mu se je dogodilo sa vinom. Kušao sam tisuće i tisuće vina u svom životu i jedno sa sigurnošću mogu reči , a to je da rose koji sam kušao u Zagrebu ispravno vino. Istina je također da ovaj rose odstupa od velike većine hrvatskih rosea, kako stilom tako i okusnim profilom. Ovaj rose ide u ketegoriju rosea kao što je Roxanich. Vina koja su napravljena za piti uz jelo, vina koja imaju svoj osebujan karakter i ponaosob vina koja imaju svoju publiku koja ih rado pije. Dakle, ovdje se postavlja pitanje po kojoj osnovi je Komisija donijela svoju odluku. Ako su očekivali lepršavi slatkasto voćni rose , onda ovo vino to sigurno nije, ali je ipak rose i kao takav mora biti prihvaćen. Međutim nije ovo prvi put da kušam vina na čijim etiketama stoje oznake koje ne odgovaraju sadržaju. Osobno mislim da bi trebali odustati od sistema kategorizacje vina koja se primjenjuje u Hrvatskoj i prihvatiti model geografskog podrijetla kao i u većini vinskih zemalja svijeta. Ili ako želimo kopirati velike francuze neka kriterij bude isti kao iza Grand Cru Classe iz davne 1855  www.crusclasses.com  , a to je cijena koju vina postižu. Povijest je pokazala da su se natpisi na etiketama mijenjali iz godine u godinu a, da je kakvoća vina bilo gotovo ista, naravno sa razlikom utjecaja berbe, kao što je i normalno. Najbolji primjer je Pošip Grgić koji je godinama bio vrhunski da danas više nije. Kakvoća, stil vina i vinogradi odakle vino dolazi su do danas ostali isti, pa se pitam zašto se je to dogodilo. Ista stvar se dogodila i sa Plavcem Malim od istog vinara. O Stagnumu Franaovom da i ne govorimo. I moglo bi se još primjera naći. Dok na drugu stranu neka vina sveke godine ponovno dobivaju epitet VRHUNSKOG VINA iako u usporedbi sa prije navedenim vinima to ne zaslužuju. I kako reagira  hrvatska vinska pisana riječ. Ona šuti jer je uglavnom piše o onima koji za to dobro plaćaju. Istina uvijek pobjeđuje , u to sam potpuno uvjeren i jedini problem je što to dugo traje. Ja sam uvjeren da među vama koji vino istinski volite i o njemu pišete ima dosta vas koji mislite kao i ja. Ja veliku većinu vina o kojima pišem kupujem i plaćam svojim novcem, tako da se ne moram bojati ovo reći , jer bih sutra možda ostao bez prihoda. Ali ovim putem bih pozvao one među vama svjesne i poštene da se jednom za vazda pokrenemo i pomognemo istinskim vinarima , koji se cijelu godinu trude da naprave pravo vino i time obogate naš život. Oni to zaslužuju i mi to moramo podržati. Na kraju bih još dodao da nam je to moralna i ljudska obveza i da vinari, ali naravno oni istinski i pravi , to od nas i očekuju.

P:S.ovaj blog je podrška jednom od moja dva vinska prijartelj , istinska vinara i umjetnik.

Vino najbolji poklon

Vrijednost nekog poklona se ne mjeri njegovom cijenom nego pažnjom sa kojom je isti odabran i načinom na koji je uručen. Osobno mi je najdraži poklon boca vina, bez obzira kojeg pa , čak bi se moglo reći i kakovog. Naime, svako istinsko pravo vino , napravljeno sa ljubavlju i uz puno truda pravog vinara, vrijedi pažnje i može biti prekrasan poklon sa svojom vlastitom pričom i porukom. Vino je plod suradnje čovjeka i prirode i istinsko vino je neponovljivo djelo kao što je slika ili kip ili pak neko drugo umjetničko djelo. Upravo zbog ove činjenice vino je savršen poklon koji sam po sebi priča priču i daje poruku onome tko ga dobiva. Već dugo vremena u svijetu oko nas postoje regule darivanja vina u pojedinim trenutcima ljudskog života. Tako se na primjer kupuju i poklanjaju vina parovima prilikom njihovih vjenčanja ili povodom rođenja djece i tom se prilikom biraju vina iz najboljih svjetskih vinogorja i te boce su iz berbi godina kada su se djeca rodila ili kada su se parovi vjenčali. Ova tradicija je ponaosob poznata u zapadnoj Europi i to posebno u Engleskoj. Međutim dan danas se vino jako često poklanja prijateljima tijekom posjeta ili u posljednje vrijeme kao poklon poslovnim partnerima. Kako je vino u posljednjih desetak godina postalo sve prisutno u našim , gotovo bi se reklo svakodnevnim životima, sve više poslovnih ljudi ili pak tvrtki izabire vino kao poklon svojim poslovnim partnerima. Jako se često događa da je boca vina postala nezaobilazan dio božićnih paketa ili pak poklona prilikom poslovnih druženja tijekom seminara i kongresa. Vino kao poklon poslovnom partneru je iz nekoliko razloga jako interesantno. Naime , poklanjajući vino  svom partneru,  kroz njega se može pokazati i dio kraja iz kojega mi dolazimo, ili pak , ukoliko je poslovna suradnja internacionalna, možemo kroz vino pokazati i dio kulturnog dobra zemlje odakle i sami dolazimo. Također, izbor vina , to jest vrsta vina koju želimo poklonit može , ukoliko je pažljivo odabrano, imati svoju osobnu poruku. Izbor vina koje želimo pokloniti jako je ovisan o osobi kojoj je poklanjamo i zahtjeva , od strane onoga koji je poklanja, stanovitu dozu poznavanja osobe kojoj se vino kani pokloniti. Kada želimo nekome pokloniti vino potrebno je voditi računa o nekoliko osnovnih faktora koji će odlučiti koje vino da poklonimo. Kao prvo moramo poznavati preference glede vina koje piju osobe kojoj namjeravamo vino pkoloniti. Naime, neke osobe rađe piju bijela, neka pak crvena a neka posebno vole pjenušava ili slatka vina. Osim već spomenutog potrebno je dobro razmisliti i o povodu darivanja vina, naime, sam razlog zbog kojeg smo se odlučili nekome pokloniti vino može se jako dobro iskoristiti pri odabiru vina koje ćemo toj osobi darovati. Svako vino , pa bilo koje to ono bili, bijelo ili crveno, suho i slatko, mirno ili pjenušavo ima iza sebe svoju priču i poruku koju mi možemo kroz poklon ispričati i time poklon učiniti još boljim a , isto tako nagraditi i vino koje poklanjamo. Vino iz raznih vinogorja ima svoje povijesne i tradicijske priče, vino od jedne vinske kuće priča drugačiju priču od vina iz druge, jedan vinorodni položaj govori priča o vinu drugačije od položaja preko susjednog brijega , vino iz toplih krajeva je drugačije od onog iz hladnijih i tako bi se do unedogled mogle nabrajati razlike koje se mogu doživjeti u različitim vinima a, koje se kroz poklon tog istog vina mogu onome tko ga prima ispričati. Dakle, kada smo se elaborirali zašto je vino dobar poklon hajdemo sada vidjeti na osnovu nekoliko primjera kada i komu pokloniti koje vino. Zadržat ćemo se ovaj puta uglavnom na vinima iz Hrvatske a, poklonit ćemo ih kako domaćim tako i stranim poslovnim  partnerima. Kao prvi kriterij izbora vina može biti lokalitet , koji se onda može povezati sa sjedištem vaše firme. Tako recimo, na primjer netko sa juga može pokloniti neki od plavaca ili pošipa , istriijani mogu sebe predstaviti kroz malvazije, muškat ili teran. Kontinentalni stanovnici imaju pak malo veći sortni izbor, oni mogu poklanjati graševine, rizlinge, chardonnaye, pinote bijele i sive, tramince, pinote crne i zweigelte., njihov izbor će ovisiti o blizini vinogorja pri kojemu se nalaze. Izbor vina možemo odrediti i na osnovu povoda zbog čega ga poklanjamo i komu ga poklanjamo. Tako se prilikom rođenja djeteta vašeg poslovnog partnera poklanja drugačije vino nego prilikom otvaranja njegove nove poslovnice ili proizvodnog pogona. Vino koje piju  muškarci je često drugačije od vina koje piju žene , te i o tome treba voditi računa prilikom izbora. Dakle sada mi na kraju još preostaje jedino da vam navedem par primjera ili savjeta, koje vino kome i zašto pokloniti. Izbor vina koje ću sada navesti je izabran na osnovu priče koja je  povezano sa vinom koje poklanjamo i kroz nju želimo prenijeti i našu osobnu poruku onome kome vino darivamo. Počnimo sa juga prema sjeveru Hrvatske i neka tome bude razlog to što i sam živim na  jugu. Prvo vino bi bilo Stagnum 2005 od Frana Miloša, ovo vino bih poklonio osobi koja voli tradiciju i koja razumije istinsku ljubav kreatora, u ovom slučaju vinara koji stvara vino u suradnji s prirodom, vino dugovječno, klasično i tradicionalno napravljeno s vizijom i dušom. Kontrapunkt prethodnom vinu bi  bio Pošip Krajančić Intrada 2010, vino moderno, voćno, prekrasno, pokloni bih ga nekome tko voli lagodan i fin život. Ostanimo još malo na jugu , onima koji žele darovati nešto dugotrajno i posebno preporučam Prošek 2006 Malvasija Dubrovačka od Karaman . Iznimno vino, koje bez problema može stariti nekoliko dekada. Poklonite ga nekome tko će vas se dugo sjećati.  Partnerima za dane proljeća i ljeta preporučio bih vam Malvaziju 2011 od Coronica, klasičan primjer renesansnog vinarstva Istre s pečatom vinara. Ovo vino poklonite onim osobama koje su i same napravile nešto novo i kroz taj svoj rad jasno dale do znanja da se samo istinskim radom i trudom, a posebno vlastitom vizijom može promijeniti svijet. Onim vašim partnerima koji vole lijep i lepršav život preporučio bih da poklonite neki od pjenušaca od obitelji Tomac s Plešivice, nije champagne ali je sigurno pjenušac s karakterom. Inovativnim osobama poklonite Teran Re 2006 od Roxanich, poklonite ga osobama koje su putovale , svijet gledale i na povratku u Hrvatsku tim njihovim iskustvima pokrenule posao, naime to je napravio i vinar. I na kraju bih završio sa jednim, naravno ako ga još možete naći ili imate u svom podrumu, meni od najboljih a, ako i ne najboljim bijelim vinom Hrvatske, Graševina Kasna berba 2003 od Ivan Enjingija. Ovo vino poklonite osobi koja je pionir u svom poslu, osobi koja ni milimetar ne odstupa od svog puta, pa kako on bio težak, onome tko ima viziju i koja poštuje prirodne zakone i u suradnji sa njima stvara veliko djelo.

I na kraju bih vam još jedino slijedeće želi reći:' Život je kratak da bi pili loše vino' .